Neobična ljubavna priča - za romantične duše - kraj
Buđenje nakon zbrkanih snova bilo je zaista ugodno. Ne znam kada je Alan legao uz mene, tek čim sam otvorila oči ugledala sam njegovo spokojno i ugodno lice i osjećala njegovu opuštenu ruku na svojim leđima. Nisam imala volje pomaknuti se, gledala sam ga tako i shvatila da uz sva svoja iskustva prvi puta uživam u buđenju uz muškarca. Stala sam ga milovati po licu i kosi. Kada je otvorio oči, gledali smo se na novi način. Nježno, sneno, zaljubljeno.
„Dobro jutro, draga.”
„Dobro jutro. Lijepo je buditi se uz tebe.”
Mazili smo se, izmjenjivali nježnosti bez želje za seksom.
„Kakva si mi danas?”
„Danas? Nekako sam umorna, ne znam, ispražnjena, željna dokonog ležanja na plaži. A ti?”
„Već je 9 sati, moram Richardu pomoći oko motora, već kasnim. Daj mi još koju minutu pa ustajemo. Sumnjam da me čeka, on voli dugo spavati i kada ništa nije radio, a sinoć nakon što si nestala još smo popili dvije butelje.”
„Je, sigurno ga je vino umorilo.” - smijala sam se podrugljivo.
„Znaš na što sam mislio.”
Ustala sam prva i počela se spremati za plažu. Sve potrebno sam stavila u vodonepropusnu vreću koju mi je dao i zaplivala prema plaži.
Nakon pola sata Vidjela sam Alana i Mikea kako čamcem odlaze na susjednu jedrilicu dok sam ležala u pješćanom plićaku. Glavom mi je prolazilo tisuću zbrkanih misli o svemu i svačemu, zbunjena novim osjećajima pokušavala sam doći do smislenog zaključka što mi nikako nije uspijevalo. Preispitivala sam sebe oko Alanove naklonosti i svega nelogičnog vezanog za nas. I ubrzo odustala jer nije imalo nikakvog smisla a pažnju mi je privukla i Beth koja je njihovim malim čamcem stizala na obalu.
„Dobro jutro, ljepotice.” - opet je bila prpošna i vedra.
„Bok, Beth”
„Nadam se da ne smetam ali rasturili su mi kabinu sa alatima pa sam zbrisala da ne radim još veću gužvu. Kakve si volje?”
„Dobro sam. Malo umorna, ali dobro.”
„Nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti na svemu što si učinila za mene.”
„Je li? A što sam to ja učinila?”
„Ajde, ne pravi se bedasta, znaš ti dobro što.”
„Znam. Natjerala sam ribe u vodu.” - morala sam se nasmijati svojoj dosjetci.
„Donekle. Ja bih rekla da si ove dvije ribe premjestila iz malene, mutne i ustajale bare u veliko bistro jezero. Jutros smo se probudili sretni i mazili se kao nekad. Razgovarali smo o svemu potpuno otvoreno i vratili naš brak u prve dane naše veze. Čak smo pregledali film i vodili ljubav kao da nam je prvi puta.”
„Kako je ispao filmić?”
„Odlično. Iznenadila sam se. Mogla bi se time profesionalno baviti. Uhvatila si sve što je trebalo iz pravih kutova. Hoćeš li pogledati? Tu mi je, u torbi.”
„Sunce je prejako, ne sada.”
„Imam u termici hladno bijelo vino, jesi za?”
„Ne bih, hvala, rano mi je. Imam vode i voća ako želiš. Nego, što vam je sa motorom?”
„Pojma nemam, to ćeš morati dečke pitati. Nismo ga uspjeli upaliti i zapeli smo ovdje. Hvala nebesima.” - jedva da je uspjela dovršiti rečenicu kada smo začule zvuk motora i ugledale malo crnog dima na krmi njihove jedrilice.
„Hvala bogu. Sada napokon možemo natrag za Rio. A još jutros sam bila toliko zahvalna za taj kvar motora” - uzdahnula je sa olakšanjem uz nestašan osmijeh.
„A meni je to znak da se vratim na brod. Alan mi je rekao da krećemo čim pogleda može li vam pomoći. Želi mi pokazati Parnaiocu, kaže da mu je to najljepša plaža.”
„Ako idete tamo, potraži stazu koja vodi do potoka, ima jedno mjesto gdje se možeš rashladiti i odsoliti, Richard ga obožava. Mislim da on sada želi što prije do Ria, pa ako zapuše povoljan vjetar ne vjerujem da ćemo se zaustavljati. Idemo onda mojim čamcem da vidiš naš brod?” - ustajala je iz plićaka, uzela stvari. Krenula sam za njom.
Njihov je brod bio, mada po dužini isti, meni nekako malen. Beth je uletjela u unutrašnjost i zamolila me da pričekam jer su majstori sigurno ostavili nered, pa sam ostala u kokpitu sa njima trojicom koji su ponovo ispijali famozni rum u ime uspješnog popravka. Bez obzira na sve što smo već odradili, Richardove oči su i dalje pohotno pratile svaki moj pokret, Alan uz mene je držao svoju ruku na mom koljenu, ali Mikeove oči su pratile Beth koja me sada pozvala u unutrašnjost broda. Sišla sam u lijep salon, pogledala njihovu kabinu u stražnjem dijelu i oduševila se sa koliko ukusa su popunjene sve površine „zidova” sa mornaričkom temom. Čak je i posteljina na krevetu imala plavo bijelim prugama prepoznatljiv mornarski štih. Plafon iznad kreveta bio je tek dovoljan da se na krevetu može sjediti pa mi je palo na pamet da na njemu ne bi bili mogući svi manevri koje smo izvodili u „našem” salonu.
Kuhinja u salonu bila je nešto skromnija ali praktična i uredna. Beth je otvarala sve moguće poklopce i vrata, na licu joj je bilo vidljivo koliko je ponosna dok je meni bilo drago gledati je u ulozi domaćice. Ako je ovo zaista posljednji puta što smo zajedno, nedostajat će mi jer mi je stvarno postala draga. Richard mi neće faliti ali ona da.
Hvalila sam ju, divila se njenom skladnom kretanju između svih prepreka po salonu i pomislila kako bih mogla prihvatiti taj stil života. Jednog dana.
Kada smo se napokon pridružile muškom društvu, Alan je već bio spreman za povratak na „Sea Castel” kako je nazvao svoj katamaran. Mike se počeo nježno pozdravljati sa Beth, Richard mi je za oproštaj šapnuo tek „Šteta, volio bih se još igrati s vama”, a na krmi dok su moji u čamcu čekali, Beth i ja smo se grlile, plakale uz njeno šaptanje na uho - „Hvala ti, draga. Hvala na svemu.”
„Bila si u mojoj zemlji i znam da ćeš doći opet. A kada se to desi – javi se.”
Istovremeno sa tri broda koji su uplovljavali u uvalu, naše su brodice isplovile. Žalosna, spustila sam se u kabinu, pregledavala slike koje mi je Beth slala na Viber. Još umorna od prošle noći, tvrdo sam zaspala.
„Draga, probudi se, dra-ga...” - pjevao je Alan - „Stigli smo. Idemo nešto pojesti pa na plažu?”
Zbunjeno i nerazbuđeno gledala sam u njega. Trenutak prije, u snu, bila sam kod kuće sa prijateljima iz susjedstva a sada su me gledale oči mog kapetana, moje ljubavi na drugom kraju svijeta.
„Daj mi još trenutak.” - sneno sam se hrvala sa jastukom i meškoljila u udobnom krevetu. Vratio se svojim prijateljima i čula sam vedro hihotanje njih trojice dok sam se sjedeći pokušavala sabrati. Prvi puta iskoristila sam tuš kabinu uz svoju spavaonicu, malo se uredila i pridružila se svojoj posadi.
„Hej, evo naše ljepotice!” - Greg je bio prvi koji me je zapazio. - „Danas sam ja kuhao pa ne očekuj previše.”
Cijeli salon imao je ugodan miris argentinske govedine. Greg je veselo pričao.
„Umotao sam je u vrećicu, zajedno sa češnjakom i ostalim povrćem da ostane sočna, baš kako si rekla da treba, nadam se da te neću razočarati.”
„Da si spekao jaja, bila bih zahvalna. Trebao mi je odmor. Nemojte se ljutiti što sam zaspala. Kuhinja je trebala biti moj posao na brodu, ali...” - Alan je odmah reagirao.
„Sjedni da jedemo. Kao da si u restoranu, i molim te – ako nešto trebaš, samo reci i mi ćemo ti servirati. Dogovorili smo se da još ovih dan i pol nećemo dozvoliti našoj princezi da išta radi. Pa idemo na plažu.”
Tek mi je sada došlo do mozga da nisam ni pogledala gdje smo. Pogledala sam van i vidjela ogromnu plažu koja je gledala prema otvorenom oceanu. Bila je široka oko kilometra i zlatila se u zelenom okviru pozadine. Otvorena, nije imala onu intimu i izgled zaštićene i sigurne luke poput Praiae dos Meros. Opet, pomislila sam kako me je posljednja plaža razmazila. I ova je bila zaista predivna. I ogromna.
Uz nas je bilo još nekoliko brodica.
„Prošli smo Parnaiocu, bilo je dosta brodova, ti si spavala pa smo produžili još da si skratimo sutrašnji put za Rio. Ovo je Praia de Lopes Mendes. Do noći smo tu i poslije večere možemo krenuti put Ria. Polako i bez žurbe, sutra oko podneva smo u marini. Goriva imamo za cijeli put i morat ćemo motorirati jer vjetra će biti malo ili nimalo.” - elaborirao je Alan plan za slijedeća 24 sata. Skinuvši autoritativan i ozbiljan glas, nije propustio uputiti mi jedan nježan i topao pogled od kojeg su moji leptirići opet poletjeli.
Nakon super ukusnog Gregovog ručka, svi smo čamcem otišli na plažu. Mike je spakirao piće, ja voće.
Plaža je bila ogromna, dva čamca, jedan par i tri mladića bilo je sve što smo zatekli. Gužva – ironično sam pomislila. Prošetali smo do sjeverozapadnog dijela gdje smo ostavili sve u čamcu kojim nas je Mike pratio dok ga nije nasukao i pričekao da dođemo do njega.
Upijala sam ljepotu Kariba, veselo trčkarala plažom dok me Alan slikao i snimao mojim telefonom. Istinski sam uživala u moru, hodanju po toplom pijesku i hladu tropskog raslinja uz plažu gdje smo se napokon smjestili. Alan je brižno razvukao dva ogromna ručnika, razmazivao mi cijelim tijelom kremu za sunčanje loveći me u pokretu jer se nisam mogla umiriti, ispunjena novom energijom.
Greg i Mike su odjednom nestali, ja sam se napokon nakon plivanja umirila na prostirci sa glavom u Alanovom krilu što je on jedva dočekao da započne odgađani razgovor.
„Ti si zaista jedna predivna, divlja žena. I obećala si da ćemo na plaži nastaviti započeti razgovor. Gle, ne želim se nametati ali sve što sam rekao, i dalje stoji.”
Gledao je u mene poput dječaka koji pokušava svoju prvu ljubav prvi puta poljubiti. To mi je bilo strašno slatko, neodoljivo mi se sviđao tako izložen.
„Alane, pokušaj razumjeti da sam zatečena tvojom simpatijom, meni je jasno koliko mi je tvoja pažnja lijepa, ali i dalje imam svoje rezerve prema svemu što nakon svega osjećam. Teško te mogu razumjeti. Moja maštanja o savršenom muškarcu i budućem životnom partneru podrazumijevaju da ću sa njime naći ispunjenje i da ćemo jedno drugom biti dovoljni. Događaji koje smo iskusili ovih nekoliko dana meni su tehnički savršeni – ispunila sam si sve maštarije, iskusila fizički sve fantazije i dopustila si da iskusim što se, mislim, rijetko koja žena usudi provesti iz mašte u djelo. Nakon svega sam mislila sačekati da se zaljubim i prepustim voljenom muškarcu bez da mi u glavi kopa neka željica koja sve može uništiti. Meni je to tako, ali nije sve. Da bih mogla ostati kakva želim, moram srediti svoju financijsku i profesionalnu samostalnost. Odlučila sam kako ću se nakon povratka zaposliti, unajmiti stan i početi realan život. U svojoj zemlji jer moji roditelji imaju samo mene i jako smo bliski.”
„Ti mene zaista ne razumiješ.” - prekinuo je moje izlaganje - „Već si jasno rekla kako vidiš naše upoznavanje i nikako ti ne želim kvariti ovo, i meni predivno iskustvo. Kako bilo, kažeš da te ne razumijem i tu ne možeš biti više u krivu. Baš to što te savršeno razumijem, privuklo me tebi. Od početka si iskrena, lijepo i potpuno si se predstavila svima nama dok smo mi o sebi otkrili samo generalije. E sad ti i ja imam potrebu reći sve o sebi a ako misliš da sam nešto preskočio, pitaj.”
„OK, možeš pokušati.” - rekla sam sa sumnjom u glasu.
„Bio sam razmaženo derište svojih roditelja, pa mladić bez obaveze dugo vremena. Moj je tata cijeli svoj život posvetio dobrobiti svoje obitelji, a od mame i mene je imao samo probleme. Mama je bila privlačna i šarena ženica koja je ulijetala iz avanture u avanturu, varajući svog muža, mog oca koji se pravio slijep. Sve sam ti to već rekao, ali...i ja sam, sa druge strane, iskorištavao financijsku podršku svog oca i uglavnom se prepuštao mladenačkom hedonizmu. Povremeno bih na njegovo inzistiranje odradio nešto u obiteljskom biznisu...a onda je iznenada umro od srčanog udara i sa 25 godina bio sam prisiljen voditi firmu. Smirio sam se i radio, učio i upijao potrebne vještine koje sam u međuvremenu morao skupo plaćati. Nakon svega sam uspio i zatekao se, eto, sa 35 godina i površnim vezama – sam. Mama se u međuvremenu preudala, zbog posla sam se udaljio od gotovo svih prijatelja osim njih dvojice i kada se vratim kući sa odmora, jedino me posao čeka.” - uzdahnuo je i pogledao u daljinu.
„Pričaš kao da oko tebe nema žena? Ne vjerujem.”
„Ima ih koliko hoćeš, jedne me hoće ali me ne privlače, Meni privlačne ne žele mene ili se brzo pokaže da me žele zbog novca...i vrijeme prolazi. I onda, na kraju tog vremena pojaviš se ti.”
„Ne znam što reći na to a da se ne ponavljam. Kao ti.” nasmiješila sam se pomalo otužno. „Sviđaš mi se ali ovo bi bio totalno uvrnuti početak nečeg ozbiljnijeg. Meni treba vremena da te upoznam, ni ti o meni ne znaš zapravo ništa i za sada zaista pokušavam ne razmišljati o vezi sa tobom. Pa ipak se zateknem, često – kako razmišljam o našim razgovorima i tebi. Što se tiče tvog novca, on je dobrodošla mašna na lijepi paket i ako ti ijedna žena kaže kako joj to ništa ne znači, bježi od te lažljivice što dalje.” - sada sam već bila na rubu suza.
„Što ako ti kažem da želim da nakon ovog odmora napravimo reset i krenemo ispočetka?”
„Nisam sigurna da je to moguće. Trebali bismo oboje dobiti amneziju.” - osmijehnula sam se koliko sam mogla.
„A vidiš, ja sam već odlučio boriti se za tebe. Zovi me uvrnutim, glupim ili čudnim ali uz sve što smo si dopustili na ovom odmoru uspio sam se zaljubiti u tebe. Volim kako razmišljaš, volim te gledati kako uživaš, čak je predivno gledati te dok spavaš. I znam da nisi prevarantica kao moja mater koja i novog muža vara na sve strane.”
„Možemo li sve to za sada pustiti. Pogledaj ovo more, ovaj otok. Ne možemo li jednostavno uživati u svemu ovome? Sutra u Riu ionako se rastajemo, dan poslije ti letiš na svoju stranu a ja tri dana poslije tebe i vraćam se na drugi kraj svijeta. Nije baš da živimo u susjednim gradovima.”
„Samo te tražim da me pustiš, da mi daš nade da se borim. Ostalo je moja briga. Daj nam šansu.”
Poljubila sam ga, nasmiješila se i utrčala u more.
Plivajući do broda svojim solidnim slobodnim stilom (na koji je moj otac bio toliko ponosan) ohladila sam glavu i nisam mislila na ništa. Tuširajući se na krmi gledala sam njih trojicu kako se spremaju u čamac i dok sam uspjela servirati čaše i vino u kokpit, bili su na brodu. Već je prošlo 16 sati.
„Alane, još uvijek lijepo puše. Ako želiš, možemo krenuti da bar dio puta ne slušamo dosadni motor.” - rekla sam to ne zbog motora nego jer sam zapazila njegov nestrpljivi pogled prema pučini.
„Volio bih.”
Nije prošlo ni 15 minuta i već smo plovili pod punim jedrima.
Nakon 2 sata ugodne i tihe plovidbe, vjetar je slabio. Prognoza je bila neumoljivo točna i nitko na brodu nije bio iznenađen. Suton nam je pružio vrijeme za još jedno kupanje na otvorenom oceanu uz Alanovu, sada plutajuću kućicu i to vrijeme smo iskoristili. Mike je ostao na brodu dežurati, mi smo skakali u more pa izlazili na krmu i tako unedogled, poput zaigrane djece. Mrak koji je brzo padao vratio nas je na brod i ubrzo se začulo duboko tutnjanje dizelskog motora. Illha Grande ostala je daleko iza nas.
U svojoj kabini sam gledala što je Alan snimio na plaži, filmiće i fotografije. Bila sam iznenađena kako je sve bilo lijepo odrađeno. Vidjela sam sebe zaigranu, sretnu i opuštenu i slala slike majci tek da zna koliko je njihov poklon lijepoga dao njihovoj jedinici.
Baš kada sam namjeravala krenuti prema kuhinji u salonu, Alan je uz kucanje ušao u kabinu.
„Draga, momcima sam dao u zadatak da paze na brodove oko nas i podgriju ono što je ostalo od ručka, da tebe poštedimo obaveza zadnju večer na brodu i onda mi je palo na pamet – zašto još sutra ne bi prespavala ovdje? Mi ćemo pripremiti sve potrebno na brodu dok ti razgledaš prvi dio Ria i u subotu se uputimo svatko na svoju stranu. Svi smo složni da bi nam bilo ljepše da ostaneš sa nama do subote. Ostani, molim te.” - molećivim me očima gledao meni drag, lijep i preplanuo muškarac.
„Može. Ionako za sutra nisam imala neki veliki plan obzirom da smo, prema tebi, doći u marinu kasno popodne. Ostat će mi subota, nedjelja i ponedjeljak za Rio i hostele. I pomoći ću koliko mogu.”
„Oh, nije važna pomoć. Ukradimo još jednu noć za nas?” - oči ne lažu. Zaista je to želio.
Predala sam se zagrljaju, poljubili smo se dugo i nježno.
„Što god ste isplanirali za večeras, zaboravi. Ove dvije noći želim spavati uz tebe. Želim samo tebe.” - rekla sam.
„Hvala ti za ove riječi. I sam sam razmišljao isto.” - pogled zaljubljenog, predivnog i njenog muškarca bio je tako ugodan. Kao spoznaja da ga počinjem gledati kao, hm – svog.
Zagrljeni smo stigli do kuhinje gdje sam pristavila vodu za kavu koja je ubrzo svojim mirisom ispunila prostoriju.
„Prije svoje smjene noćas popijte veliku šalicu i ne morate se bojati da ćete zaspati. To je moj doprinos sigurnosti plovidbe kada već ne znam voziti brod.” - još uvijek sam zvučala umorno. Alan mi je prišao sa leđa i obujmio me rukama preko trbuha.
„Nije li zlatna?”
„Najbolja!” - uzviknuo je Greg
Pogledala sam Mikea.
„Od Kako smo se rastali sa Richardom i Beth nekako si tih. Neću te pitati, znam da si se zaljubio, ali ona zaista svog Ricka voli do neba i nemoj rasipati vrijeme za nešto van tvog dometa.” - jednostavno sam morala razbiti tu „tabu” temu koja je poput duha visjela na brodu.
„Ona se tako predivno ljubi, tako je draga.”
„Draga je i dobro smo se proveli, ali Mike, ona je Richardova 100%, i ja ne bih ulazio u to. Vidio si sa čime barata.” - Greg je smiješkom odgovarao prijatelju na što sam se morala uključiti.
„Vi muškarci ste idioti. Veličina može pomoči ali nema veze sa samim činom. Seks je u glavi, u onome što sami stvorimo u svom mozgu. Gotovo pa hologram trenutne i jedinstvene pomame. Ako me želja, mašta ili osjet bliskosti dovoljno zaokupe, ako svaki svoj djelić prepustim užitku, svaki dodir preraste u nešto veličanstveno. Nemojte sebi dijeliti komplimente kako ste samo vi zaslužni za sve naše, ženske vrhunce. Jer vama je isto, i vi se rajcate na samu misao bilo čega što vam je privlačno, na izgled i ponašanje one koju želite i koja vam dopusti ostvarenje nečega o čemu ste maštali ali niste ostvarili do tada. I tu nema ničeg tajanstvenog, sve je potpuno prirodno dok svi svojevoljno sudjeluju. To je seks, strast, sa ili bez emocija dublje ili pliće naravi. Tako je to i Beth doživjela bez obzira na ljubav koju mi je rekla da ima sa Richardom. Htjela je čisti seks, bez uplitanja emotivnog dijela, i to je dobila. Zato, Mike, pusti to i zaboravi. I meni već nedostaje njena zarazna vedrina. Divna je osoba koja svojim emocijama pripada svom mužu. I njoj je to ono što želi. Ono što joj je nedostajalo, ta strastvena i toliko željena fantazija, ispunjena je. I ne samo njoj. Rick i ona će još dugo zajedno uživati u sjećanju na sve doživljeno. Gruba istina je, u kratkim crtama, da smo svi mi bili tek alat koji im je poslužio da odrade što im je toliko trebalo u njihovoj vezi.”
„Jasno. Sve je jasno kao dan, ali...ma ne znam. Jednostavno mi je sve na njoj toliko privlačno. Nemoj me krivo shvatiti, ti si ispunjenje svih muških želja, do krajnosti seksi i predivna. Bilo bi mi logičnije da je moja zaljubljiva priroda krenula prema tebi. Ali srce radi na glup način. Doći ću ja sebi, bez brige, samo mi treba malo vremena. I Ti si kriva jer si nam pokazala na ovom jedrenju da možemo dobiti sve što želimo. Nestvarno poput tebe, pa se i druge želje čine jednostavno ostvarive. Bez obzira koliko bile daleko od realnosti. Pimpek radi što treba, ali, jebi ga, srce u isto vrijeme radi što hoće, bez kontrole. ” - Mike se napokon razvedrio, kao da mu je ovo jadanje bilo nužno.
„Pustite filozofiranje, idemo mi večerat, pa ako bog da i dama dozvoli, da se večeras još malo igramo.” - Za kuhinjskim pultom se javio opušteni Greg.
„Bez ljutnje, ali umorna sam.” - Otpila sam gutljaj vina i sjedila umotana u veliki ručnik, sama sebi ugodno mirišljava od šampona sa mirisom kokosa koji je ostao na krmi, uz tuš. Samozatajni Alan, Alan koji me je svojatao, sjeo je uz mene. Dala sam mu svoju čašu.
„Vidiš, pijemo iz iste čaše. Glupo, ali meni je to baš intimno. Na tako nevin način.” - gledao me tim svojim iskrenim očima držeći me za ruku.
„Dionice su ti porasle večeras. Dobar si ti.” - rekla sam prolazeći prstima kroz njegovu kosu. Grlili smo se zbog bliskosti jer je svaki drugi naboj u nama jednostavno bio potrošen. Baš zbog toga je taj zagrljaj bio toliko poseban i iskren. Dugo smo se ljubili i izmjenjivali nježnosti. Više me nije bilo strah mojih osjećaja prema njemu.
Zaboljela me spoznaja skorog rastanka, iznenada i snažno.
Prije nego dozvolim novim i uskomešanim osjećajima da me preplave, moram pobjeći. Biti sama.
Ostala dvojica brzo su se udaljili ne želeći kvariti naš trenutak privatnosti. Koji u tom trenutku nisam trebala ni željela. Preplavila me neočekivana tuga i samo sam rekla -
„Dragi, spava mi se, idem ja. Ti dođi kada te netko od uspavanih zamijeni.”
Istog trena kada sam se presvukla u majicu koju je ostavio u mojoj kabini i zagrlila jastuk, zaplakala sam od žalosti što je kraj jako blizu. Sretna i očajna što napokon volim. Bilo je okrutno zaljubiti se i ostati bez njega tako brzo. Možda ima načina da ovo nastavimo, rekao je da će se boriti za mene, možda...
Izmorena takvim i još mnogim sličnim mislima, zaspala sam na jastuku natopljenom suzama.
Jutro sam dočekala sa njegovom rukom na mom kuku, sa voljenim prsima pripijenim uz moja leđa i jednoličnim disanjem uspavanog muškarca uza sebe. Bilo je to najljepše buđenje u mom životu do tada. Okrenula sam se na leđa da ga mogu gledati kako spava. Prvi puta sam zapazila duge trepavice i pravilne i jako ugodno zaobljene crte njegova lica. Bio mi je toliko lijep da bih ga najradije snažno zagrlila istog trena ali nisam ga željela probuditi. Samo sam ga blago milovala po kosi i uživala u njegovoj blizini, njegovom ujednačenom disanju dok ne bi na kratko zahrkao...ili u snu pokazao kako mu odgovara moje maženje. Moj mačak.
Sat vremena kasnije tiho kucanje na vrata natjeralo me da se oprezno izvučem iz njegove blizine. Izašla sam do salona, Mike je nadgledao plovidbu, široko se nasmiješio i pokazao mi rukom lijevo od pramca.
„Rio na vidiku, još pola sata i doći ćemo do idealne pozicije za fotografiranje pa sam pomislio da bi bilo zgodno da te probudim.”
„Hvala ti na tome. Dobro da si se sjetio. Kako si danas?”
„Nikad bolje! Bit ću još bolje ako pripremiš onu svoju kavu.”
Dok sam kuhala kavu, Mike je oprezno započeo razgovor.
„Znaš, on se zaista zaljubio u tebe. Molim te, pokušaj da ga ne povrijediš, on je najbolji čovjek kojeg znam.” - rekavši to, kao da je zaboravio sve što se događalo prošlih dana, bio je – prijatelj. Koliko Alanov, toliko i moj.
„Što ako ti kažem da i sama osjećam isto?”
„Nadam se da je tako. Volio bih vjerovati u to.”
„E, pa vjeruj. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim ali jesam. Nema čudnijeg načina i okolnosti da se to dogodi, a meni se dogodilo. I sada me obuzima neopisivi strah i tuga. Još malo i...” - vratile su se suze od sinoć.
Priskočio je, zagrlio me prijateljski i tješio.
„Nema potrebe da plačeš. On neće odustati.”
„Ali ni ja ne mogu odustati od svojih planova, od svojih roditelja, od svog života.”
„Nećeš morati. Samo mu to daj do znanja i vidjeti ćeš kakav je on. Njemu smo i mi ispred njega samog. Moraš znati da je beskrajno odan onima koje voli i krajnje pošten prema onima koje poštuje. To ćeš teško danas naći u nekome. Daj si vremena da ga bolje upoznaš i nećeš imati izbora nego ga zavoljeti. Vjeruj mi, znam.”
U njegovoj priči dirnulo me više toga. Sebično od mene ali mislila sam na svoju tugu zbog skorog rastanka koju je zaista želio ublažiti. Drugo, iskrena odanost prema prijatelju i toliko lijepih riječi o njemu. I treće, pažnja da se sjeti jedne crtice kada sam rekla da bih voljela imati fotku Ria iz najboljeg mogućeg rakursa.
Sjedila sam ispred jarbola, upijala prve zrake sunca leđima i gledala prekrasnu panoramu osunčanog Rio de Janeira u daljini koja mi trenutno uopće nije bila važna. Nisam prestala razmišljati o Alanu i svojim novim intenzivnim osjećajima koji su tako duboko i brzo proželi cijelo moje biće. Bilo je slatko i teško pojmiti sve novo u sebi. Tu novu i duboku ljubav koju sam osjećala. Poslušala sam instinkt i vratila se u kabinu, legla iza njega i privila ga uz sebe. Ni malo romantično, promeškoljio se i iznova počeo glasno hrkati. A meni je to bilo toliko slatko da sam ga obasula pusama ne mareći što ću ga sigurno probuditi. Pogledao me zbunjenim očima, nesvjestan gdje je i što se događa. Obuhvatila sam ga oko vrata sa obje ruke, lice mu je bilo iznad mojih prsa, nisam prestala salvu pusa. Napokon se budio, dolazio ka svijesti iz dubokog sna i stegnuo me oko pasa u snažni zagrljaj.
„Što bi ovo trebalo značiti? Čime sam to zaslužio?”
„Netko je morao probuditi našeg kapetana pa sam se opet ja žrtvovala. Rio je blizu a ja želim sliku iz najbolje perspektive. Želim nas zajedno na toj slici. Želim najljepšu sliku a bez tebe ona neće biti takva.”
Pričala sam tepajući, poput sretne i bezazlene djevojčice. Nasmiješio se i nadvio nad mene, poljubio me i gledao u oči te mazno rekao:
„Netko mudar je rekao da na ovom brodu sve želje moraju biti ispunjene.”
Mike nas je mojim mobitelom slikao i slikao. Samo su dvije slike bile pozirane, ostale su uhvatile naša nasmijana lica jedno prema drugom, pa naše poljupce, preplanula tijela i raščupane kose nakon spavanja. Kada sam ih pregledavala bile su mi prekrasne. Traženi pejzaž Ria iza nas nisam isprva ni zapazila. Slike su nedvosmisleno prikazivale dvoje zaljubljenih. Poželjela sam ih istog trena poslati majci, ali nisam. Za nekoliko dana će ih ionako vidjeti. I htjela sam da ih vidi, zapazit će promjenu na svojoj curici bez obzira koliko se ja trudila sakriti svoje osjećaje.
Mike je upravljao brodom i malom brzinom smo plovili na nekoliko stotina metara od Copacabane. Alan i ja sjedili smo uz jarbol sa zajedničkom šalicom moje kave, opet naizmjence pili iz nje, sretni jedno uz drugo. Sve mi je danas bilo predivno, bila sam ispunjena srećom i potpuno zaboravila na nedavnu tjeskobu zbog toliko uvjerljivih Mikeovih riječi o Alanu. „On neće odustati od tebe.”
Malo prije podneva pristali smo u Marina da Gloria gdje se već mogao osjetiti žamor velikog grada. Avioni su slijetali i polijetali sa obližnjeg aerodroma, posada je prala i čistila brod dok sam se ja bavila pripremom ručka. Alan bi svako toliko došao do mene i tada bismo izmjenjivali nježnosti uz blagonaklone poglede ostale dvojice. Uz sve naše avanture jedino jasno vidljivo sada je bilo to da smo postali par.
Greg i Mike doživjeli su trenutnu amneziju i ponašali se prema meni kao prema djevojci prijatelja što mi je bilo jako lijepo.
U subotu ujutro, nakon noći pune nježnog vođenja ljubavi, došao je bolan trenutak rastanka. Alan je još morao odraditi neke tehnikalije u marini, čistačice su svaki tren trebale doći na brod i tužno sam gledala veliki broj kutija i naše prtljage na molu uz brod. Mike i Greg su me srdačno izgrlili, poželjeli smo svi svima sve najbolje u životu i rastali se.
Oni su ostali na brodu, Alan je sa mojom naprtnjačom na leđima krenuo sa mnom do kafića na izlazu iz marine. Putem nismo progovorili ni slova, mene je preuzela tuga i borila sam se da ne plačem. Kada smo napokon sjeli na terasu i naručili piće, Alan je ponovio više puta rečeno prošlih dana.
„Cathy, ovo nije kraj, znaš? Slijedećih tjedana ću imati mnogo posla i kada sve sredim, naći ću načina da te posjetim. Nemoj me tako tužno gledati, onda je i meni teško.”
„Ne mogu si pomoći, nikako nisam očekivala da će biti tako teško...ma sve si ti kriv! Da bar nisi tako...tako...ne znam.” pognula sam glavu i suze su mi krenule.
„Malena, budi dobra. Nemoj mi to raditi. Mene ne možeš rastužiti, sretan sam kao nikada do sada, sretan jer vidim da ti nešto značim. I znam što mi je činiti, samo se malo strpi. Sad obriši te suze i sjeti se da smo sinoć sve dogovorili – vrijeme na skypu, viberu... Još ti želim nešto pokazati. Vidi.” - tipkao je po svom telefonu i na profilu mi pokazao novi status – U VEZI. Pogledala sam ga sa srećom na licu, sjela mu u krilo i poljubila ga.
„Kada mami sve ispričam i ja ću upisati isto.” - obasula sam ga opet salvom pusica, suze je zamijenilo moje veselje i u glavi su mi ostale samo njegove riječi OVO NIJE KRAJ, ovaj put uklesane u tvrdi kamen moje memorije. Neće samo on, MI ćemo naći način kako nastaviti ovu ljubav. Do tada, htjela sam da pamti moje sretno lice i požurila sam sa neizbježnim. - „ Idem, ne mogu bolji trenutak izabrati. Sve nakon ovog biti će teže i tužnije. Ne, dragi, ovo nije kraj. Iskreno se nadam.”
Ustao je i stavio mi naprtnjaču na leđa. Poljubili smo se dugo i nježno na rastanku.
„Čuvaj se i ne zaboravi javiti se od kuče.” - rekao je dok su njegove oči govorile puno, puno više. Tužan smiješak i pognuta ramena govorila su mi koliko i njemu rastanak teško pada. Prije nego sam ušla u taxi, okrenula sam se prema njemu. Još je uvijek tako stajao, sa jednom rukom u džepu dok je drugom mahao na pozdrav, poljubio si dlan i bacio taj poljubac prema meni.
POVRATAK
Srijeda ujutro i susret sa roditeljima na aerodromu bio je dirljiv i sretan istovremeno. Oboje su uzeli slobodan dan da dočekaju svoju mezimicu i čuju kako mi je bilo. Na izlazu nas je dočekao oštar zimski zrak i malo prljavog snijega. Suprotnost od proteklih desetak dana.
Kada sam raspremala svoje stvari, u kapi naprtnjače našla sam nešto što nisam ja stavila tu. U grubo izrezbarenom komadu ljuske kokosovog oraha u obliku srca, nožem je bilo urezano „Cathy & Alan”. Srce mi je pjevalo dok sam ovo drveno izrezbareno blago pritiskala sa obje ruke na prsa.
Kada je mama ušla u moju sobu, sjedila sam za računalom i razvrstavala fotografije. Bila je sretna gledajući masu suvenira, sretna kada sam iz mase izvadila lijepu indijansku ogrlicu i narukvicu za nju i veliku panovu frulu i ukrašene zvečke za tatu. Od svega ostalog sa kreveta odmah je zapazila meni najvredniji suvenir, Alanovo izrezbareno srce. Njoj sam ionako bila poput lako čitljive knjige.
„Mama, zaljubljena sam.” - Zagrlila sam ju oko pasa i složila glavu na njene grudi. Htjela sam preduhitriti njena pitanja. Gladila me po kosi. Njena malena je tražila njenu potporu, odobravanje i zaštitu. Kao toliko puta do sad. Uživala je.
„Primijetila sam, dušo. Znam da me ne doživljavaš tako ali i ja sam žena. Vidim da se nešto događa i sretna sam zbog tebe. I zabrinuta.”
„Znam što ćeš reći i nadam se da nisi u pravu.”
„Iskreno, bojim se bilo što reći. Znaš da je meni i tati najvažnija tvoja sreća, ali dušo, nije li to bila samo ljetna ljubav? Dobro, kod nas je zima ali ti si mi bila u ljetu.”
„Nadam da nije. Pogodilo me poput groma. Osjećam što nisam nikada osjećala. I toga me je strah, a opet – sretna sam. Mama, tako sam sretna. I već mi toliko nedostaje”
„Pričaj mi o njemu, pričaj kako se dogodilo.” - gledala me pogledom prijateljice. To mi je dalo krila da počnem opisivati Alana služeći se i Mikeovim riječima. Naravno da mi nije padalo na pamet ulaziti u naš totalno uvrnuti početak.
„...ovo nije kraj. Mama, kada je to rekao bila sam sigurna da to i misli. Posljednje dane u Riu šetala sam i razgledavala, imaš sve na slikicama. I cijelo to vrijeme nedostajao mi je, mislila sam samo na njega.” - završila sam prepričavanje.
„Zvuči mi kao dobar čovjek za tebe, samo mi je malo prevelika razlika u godinama. Koliko? 12-13 godina? Mada je amerikanac, ovo nije Amerika. Iskreno, dušo znaš da te ne želim žalostiti ali ne znam kako ćete preživjeti udaljenost. Jedini način će biti da jedno od vas zauvijek promijeni svoj život iz korijena. A bilo bi šteta da moja curica ovisi o financijama nekog drugog. Prepametna si da se dovedeš u takvu situaciju.”
„Naravno, to sam mu više puta dala do znanja. Posao me čeka i vrlo brzo ću početi sa pripravničkim stažem, ali vjeruj, kada je rekao da će naći način da budemo zajedno, vjerovala sam mu. I dalje mu vjerujem.”
„Nadam se. Prava ljubav obično pronađe put. Pa ako je prava...”
Grlile smo se sretne i zabrinute u isto vrijeme.
Radila sam već 2 mjeseca, večeri provodila kod kuće u virtualnim susretima sa Alanom. Video pozivi donekle su olakšavali odvojenost i ne znam kako bih preživjela to vrijeme bez naših dugih razgovora i njegovog toliko dragog lica koje sam željno očekivala vidjeti svaku večer.
Taj petak u 21.45 bila sam tužna. Nije odgovorio na moj poziv, nije me zvao. Kroz glavu su prolazili svi mogući scenariji, od saobraćajne nesreće, druge žene od koje je ne odvajaju tisuće kilometara... uhvatio me strah gdje je muškarac kojeg sam zavoljela koliko nisam mislila da je moguće.
Iz tog čekanja prenulo me zvono na vratima.
Roditelji su mi bili na večeri kod prijatelja i žurila sam da se da na vrijeme mogu nazad do PC-a, da se što je moguće prije otresem tko god bio na vratima. Kada sam otvorila vrata, trebalo mi je nekoliko trenutaka da pojmim viđeno.
Na dovratku naše obiteljske kuće stajao je on, sa najljepšim osmijehom.
Na prilazu bio je taksi. Tako nevidljiv i nevažan.
U kućnoj trenirci i šlapama, vrisnula sam i skočila sam na njega, rukama oko vrata i nogama oko njegova struka stiskala ga, plakala i ljubila istovremeno. Ludo sretna uživala sam sa njegovim rukama u mojoj kosi.
„Ovo je doček! Koliko sam god bio zabrinut kako ćeš reagirati na ovo iznenađenje, toliko sam sada sretan.”
„Volim te, Alane. To nikada nisam rekla nikome osim mami i tati. Dođi unutra. Taksi ti više ne treba.”
„Mislio sam da nas odveze do hotela.”
„Nikakav hotel, sada si kod mene i ne puštam te bilo kuda.”
„Ali tvoji roditelji...” - dok je tako zbunjeno stajao na vratima, ja sam uzela novčanik i odjurila bezglavo do taxija da platim kako bi čim prije nestao. Još kod taxija viknula sam mu
„Oni će biti sretni da te upoznaju, ionako već sve o tebi znaju. Ne moraš se bojati, nisu baš toliko konzervativni. Joj, kako si mi zgodan u odjelu.” - popravljala sam kravatu i opet skakutala oko njega poput djeteta. - „Idem ti uzeti stvari.” taksist je prije odlaska izvadio kofer i ostavio ga na ulazu u dvorište. Kada sam mu platila, potpuno sam zaboravila na taj detalj. Jedino i najvažnije – on je tu!
Otrčala sam nespretno sa tim koferom, unijela ga dok je on zbunjeno gledao kako jurim kao kokoš bez glave. Trenutak kasnije bili smo iza zatvorenih ulaznih vrata i napokon se poljubili kako se zaljubljeni ljube, ali ne predugo jer sam ja i dalje poskakivala od sreće. Morala sam ispucati tu intenzivnu navalu sreće i adrenalina i nisam marila što sam mu smiješna. Skakutala sam od navale sreće, bacala se na njega, oko njega, ljubila ga sa tisuću pusica...ah. Morala sam smanjiti to svoje ludilo ali izgledalo je da mu ne smeta. Naprotiv! Smijao se kako ga nisam vidjela da se smije, kao da gleda vrhunski „stand up” show.
Napokon sam ga odvela do dnevnog boravka, odjurila do kuhinje, pristavila vodu za kavu i vratila se do njega smještajući mu se u krilo.”
„Medena, daj molim te, javi svojima da se svi ne nađemo u neugodnoj situaciji. Još uvijek imamo vremena sakriti se u hotelu.”
„Naravno, dragi. Dok si ovdje ispunit ću ti sve što zatražiš.”
„Pazi na obećanja, ne mislim ostati kratko”.
„Halo, mama?”
„Reci dušo, što se dogodilo?”
„Alan se dogodio, mama. On je tu!” - skakutala sam bez prestanka.
„Hoću li poslati tatu da skočite na aerodrom po njega.?”
„Ne mama, on je već kod nas. Joj, kako sam sretna!”
Čula sam ju kako svima govori kako mi je došao dečko iz Amerike.
„Evo, srce, samo da završimo sa partijom (kartali su belu) i dolazimo. Sretni smo i mi, tata se već dugo nije ovako smješkao.”
„Nemojte žuriti, opustite se još malo. Još nije ni kavu dobio. Vidimo se!”
„Lijepo ti je ovdje. Osjeti se toplina doma.” - vidjela sam da ga polako hvata trema pred susret sa mojima. - „već sam zaboravio koliko je savršena tvoja kava.”
„Alane, je li ja to tebe vidim prestrašenog?” - rugala sam se.
„Malo. Znam koliko ti je važno da im se svidim. Što ako ne prođe kako želiš?”
„Volim te i to je važnije. Bit će sve u redu, ne bojim se ni najmanje. Kada popiješ kavu idemo te raspakirati. Koliko ostaješ?”
„Ne znam. O tebi ovisi.”
„Znači – zauvijek?”
„Ne baš tako dugo. Daj se umiri, cijelog ćeš me izgužvati ili ću kavu proliti po sebi.” - glumio je gunđanje a sam me privijao na sebe, sretan kao i ja.
Moji su bili oduševljeni Alanom. Čak je mama uspjela skinuti hrđu sa svog engleskog. Tata je za upoznavanje otvorio najbolje vino koje je godinama čuvao za neku posebnu priliku. Večer je prošla ugodno i nas smo se dvoje mogli prepustiti ljubavi.
Napokon, nakon nježnog i taako dobrog i dugog vođenja ljubavi, (jer to je bilo baš to, bez premca najpotpuniji i najljepši snošaj koji sam doživjela) ležali smo i razgovarali.
„Prodao sam brod, znaš?”-ležao je u polu sjedećem položaju sa mojom glavom na prsima dok sam se nježno igrala dlakama na njegovim prsima.
„Nisi valjda? Zašto, tako me lijepe uspomene vežu uz njega.”
„Kupit ću drugi ovdje, pregledavao sam tvoju zemlju na youtubeu i vidio mnogo lijepog što nudi vaše more. Već sam angažirao agenta da mi nađe brod sličan starom.”
„Sutra možemo otići malo na more. Do Dalmacije imamo oko 2,5 sata vožnje. Znači li to da dolaziš na odmor u Hrvatsku?”
„Ne, draga. Ne na odmor. Mislim se preseliti ovdje, kupiti kuću, biti ti blizu i čekati da pristaneš udati se za mene.”
Oči samo što mi nisu ispale iz duplji kako sam ga pogledala i udarila ga šakom u rame.
„Nemoj me zafrkavati. Okrutno se šališ sa svim mojim željama i hvališeš se svojim novcem.”
„Ozbiljan sam i ne šalim se nego ispunjavam obećanje da ću se boriti svim silama za tebe.”
„Bože moj, ti... ali...kako si ti lud! A tvoja firma, tvoj život tamo? Kako si to zamislio?”
„Imam opcije prodaje ili najma firme, prodaja je isplativija ali ovu godinu ću još pričekati. Razmišljam o umirovljenju, financijski sam pokriven. Kuću ću prodati i za te novce kupiti drugu ovdje, ako se slažeš? Zajedno ćemo je izabrati.” - iz njegovog je govora to zvučalo kao najjednostavnija stvar na svijetu.
„Sve je to tako lijepo ali...” - neočekivano sam se zabrinula. Predobro da bi bilo tako jednostavno. Ili da prihvatim samo ono prvo?
Bez ostatka.
Neka ostane samo na „predobro”!?
„Udaj se za mene, tada nam baš ništa neće biti nemoguće.” - posegnuo je za sakoom, izvadio kutijicu, otvorio je i pokazao predivan prsten sa delfinima koji drže dijamant.
Kleknuo je na jedno koljeno, sjedila sam na krevetu pred njim jer da nisam, ionako bih pala na guzicu. Gledala sam ga u oči, brada mi se počela tresti kao i obično prije nego briznem u plač, ali ovaj puta te suze koje su krenule niz moje lice – nisu bile tužne. Kroz oči zamagljene suzama, polako sam ispružila ruku.
„Da, dragi. Tvoja sam. Ne bih mogla voljeti drugog i da želim.” - Oduševljeno mi je stavio prsten i nježno mi poljubio ruku uz oznaku da mu od sada pripadam. Baš ja, koja sam toliko htjela ne biti ičija, sada sam tako sretno prihvaćala biti – njegova i samo njegova.
„Ovo je ispalo klišeizirano, ali neka ti bude.” - izgrdila sam ga veselo promatrajući prsten koji mijenja sve.
„Nije mi bila namjera to napraviti tako, ali mislio sam...nakon ovako lijepe večeri, ovoliko nježnosti – neće biti boljeg trenutka.” - gledao me moj muškarac, u strahu da me je razočarao. Moj jezik! Kako sam glupo i bez razmišljanja, kroz šalu komentirala „kliše”?
„Alane, ti uvijek biraš najbolji trenutak. Ono je bila moja bezazlena obrambena šala. Ti si...ma ti si jednostavno savršen za mene. Sa tobom nema greške.
Opet sam ga ljubila i opet kao da je bilo prvi puta da ga ljubim. Ovaj puta nekom novom strasti, nekom novom težinom ili lakoćom – kako god.
Bio je to najljepši poljubac u mom životu do tog trenutka. I znala sam da ću dobiti i uvijek još ljepši od njega. „Dok si bila u kuhinji sa majkom, rekao sam tvom ocu što namjeravam i zašto sam došao. Odgovorio je sa otvaranjem onog vina i pitao me što si mi TI odgovorila. Kada sam mu odgovorio da te još nisam ni pitao, zatražio sam njegov blagoslov ukoliko ti pristaneš.” „Sada mi je jasno zašto mi je nekoliko puta rekao „Kćeri, on je dobar čovjek.” Alane, očito si mu se svidio svojim staromodnim pristupom. On je navijao za tebe.” „On je tvoj otac, voli te i želi ti najbolje. Kao i ja. Da samo znaš koliko sam sada sretan, i opet zbog tvoje jednostavnosti. Ti ništa ne kompliciraš. Za manjak romantike sama si kriva, malo i tvoj otac. Rekao mi je da ne voliš formalnosti i scene, što sam do sada i sam shvatio. Draga, hoćeš li mi dopustiti da im ujutro ja objavim našu odluku?” „Nemam ništa protiv. Sutra ih onda moramo izvesti na ručak, sigurna sam da će mama htjeti proslaviti. Znaš, i ona je oduševljena prvim dojmom koji si ostavio, hvalila te je na sva usta. Ma ti si takav, tebe se ne može ne voljeti. Ujutro smo ustali prije njih, skuhala sam kavu. Alan je sada bio u trapericama i crnoj majici sa v izrezom ispod koje je imao traper košulju a na nogama tenisice. Tako odjeven izgledao je mlađe nego prošlu večer. „Mama, tata, kava je kuhana.” - rekla sam kucajući na vrata njihove sobe.„Evo nas, dušice, samo tren.” Kada su nam se pridružili, Alan je ustao i rekao mojima: „Izgleda da ćemo biti obitelj. Vaša je kćer prihvatila moj prsten.” Mama je širom otvorenih usta gledala tren u mene, pa Alana i na kraju se okrenula svom mužu. Tata je pogledao u mene, povukao mamu da mu sjedne u krilo i veselo rekao: „Nisam joj ništa rekao o razgovoru sa Alanom, čekao sam tvoju odluku.” „Vi muški ste stvarno...kako si mogao biti takav?” - veselo ga je udarala laktovima i otela se iz njegovog zagrljaja. „Dajte da vas zagrlim, dragi moji” - prišli smo joj, grlili se, Alana je brzo pustila i sa glavom na mom ramenu počela plakati.”
„Toliko sam bila zabrinuta zbog tvoje zaljubljenosti a završilo je kao u filmu.”
Tata je ležerno čestitao Alanu rukovanjem i poželio mu dobrodošlicu u obitelj. Mama se još jednom rasplakala kada je gledala prsten na ruci svoje curice. Njoj ću uvijek biti njeno malo djete, njena malena djevojčica.
I evo nas danas, već dvije godine u sretnom braku punom zajedničkih avantura. Prihvatila sam posao na moru, kupili smo kuću na obali, tik uz more i nedaleko marine u kojoj je naš katamarana „BRASIL LOVE”. Alan uživa i već pristojno govori hrvatski, otvorio je malu grafičarsku firmu koja brzo raste. Gledajući financije, ne bi smo više do kraja života trebali raditi ni on ni ja, ali raditi ćemo dok nas to veseli.
Svako ljeto ugostimo moje roditelje, isto tako svakog ljeta posjete nas Mike i Greg sa svojim obiteljima. Nikada ni jedno od nas više nije spomenulo naše igrice na onoj uzbudljivoj plovidbi. Ugodna druženja naših obitelji sada su u potpunosti bila opuštena, uz roštilj ili jedrenje Jadranom u koji su se svi zaljubili. Uz sav kamen ipak im je svima najdraža plaža Sakarun. Najčišće more i pjesak pod nogama.
Što ako Alan ili ja poželimo opet neke slične avanture?
Dogovoriti ćemo se, mi smo par. Srodne duše.
I naša posljednja zajednička velika želja uskoro će biti ispunjena.
Od nedavno, u meni raste novo biće.
- Kategorija:
- Strejt erotske priče
- 26 Apr, 2023
- 2280 pregleda
Vrhunska priča, divna razrada i happy ending su ono što ovu priču kompletira. Pustolovina drage Cate i njene emocije sam i sama otpratila suzama. Divno i osvježavajuće. Hvala na divnom svjedočanstvu
joj oci su mi pune suza
Prelepe price. Uzivala sam u sve tri...
Kao eksplicitniji ljubavni roman....