NIJE KRAJ (Never ending story)

Jebeš zemlju koja Bosne nema, prolazilo mi je kroz glavu dok sam čekao da mi carinik pregleda dokumente. Konačno sam prelazio granicu sam. Uf, moram paziti kako vozim. Ne treba mi nikakav bliski kontakt s policajcima zbog prekoračenja brzine, a tako sam nestrpljiv. Dok sam se približavao ugovorenom mjestu sastanka lagani trnci koji su strujali mojim tijelom postajali su sve jači. Dugo očekivani trenutak. Ušao sam u restoran na OMV-ovoj benzinskoj stanici i preletio pogledom. I sad dok mi ta slika prolazi glavom osjećam da moram sjesti kao onda kada sam je ugledao i sjeo pored nje, moje Mistične. Ni dobar dan, ni zdravo, samo jedan kratki strastveni poljubac, energetska pločica kad sam gladan i objed se ne nazire, prva pomoć unesrećenome na putu u bolnicu. Pametnica moja račun je već platila i mi odosmo.
Lijepo majsko poslijepodne i atmosfera iščekivanja. Sve je govorilo da nećemo izdržat do odredišta. Ako se ne pokvari samo zabit ću se negdje usput u stablo, jer ja moram stat!
Čitala me kao i uvijek, ko otvorenu knjigu. je li bila latinica ili ćirilica, vrag će ga znat.

- Stani negdje usput, moram na WC. Kava me uvijek natjera.
- Ali, nismo u naseljenom mjestu...
- Pa stani negdje u prikrajku.

Bio sam za volanom kad se vratila i ušla na zadnje sjedalo. Okrenuo sam se, a ona me pogodi nečim u lice. Gaćice!! Zavali se u uglu i zadigne malo suknju.

- Negdje sam izgubila papirnate maramice. Bi li bio ljubazan pa je osušio svojim jezikom?



  • Nema komentara