Moja žena i časovi iz matematike

Iako ne radi u prosveti, već u državnoj službi, moja Ana je bila vrstan matematičar. Nekoliko državnih nagrada na takmičenjima širom bivše Jugoslavije, sa ponosom su krasili njen radni ambijent u kući. Matematika joj je donijela mnogo putovanja, poznastava, lijepih trenutaka. No, devedesetih, dok je kriza još uvijek potresala naše krajeve, matematika joj je donijela i finansijske prihode kada je još kao srednjoškolac, počela da se bavi davanjem časova - u početku svojim prijateljicama, ali kako se brzo pročulo za nju da ima neobičan talenat prenošenja znanja - i drugim đacima osnovne i srednje škole.

Premda finansijski stojimo dobro i nemamo potrebe za dodatnim zanimanjima, ovu naviku iz svoje mladosti i sada je povremeno gajila, prihvatajući tu i tamo da nekom djetetu pomogne da pregrmi matematičke zavrzlame iz čiste ljubavi prema samoj matematici, ali i na osnovu neke velike preporuke da prihvati neko dijete, tinejdžera ili students kojima je trebala pomoć.

Časove je držala uvijek kod nas u kući, u njenoj radnoj sobi gdje je imala mir i potrebne uslove da neometano realizuje dopunsku nastavu. Na molbu njene koleginice sa posla, dobila je preporuku da pomogne jednom studentu prve godine Informacionih tehnologija, koji je osim velike ljubavi prema kompjuterima - imao totalnu blokadu kada je matematika u pitanju. Bogati otac je nudio da plati nekoliko puta višu cijenu za časove jer uslov je bio da se isti odrađuju u njihovoj kući, negdje na periferiji Budve, a to je značilo da bi morala dva puta sedmično putovati do Budve i nazad. To joj se nije svidjelo i odbila je ponudu.

No, budući da je preporuka za nju bila previše jaka, dobila je detalje vezano za mladića, a i iznos za časove koji je bio nevjerovatan. Naime, deset godina ranije, Otac, njegova supruga i dječak su putovali autoputem kroz Hrvatsku prema Austriji, gdje su planirali da provedu zimski godišnji odmor i uživaju u skijanju. Žestok lančani sudar na koji su naišli usled magle i noći, nisu mogli izbjeći i u udesu žena je stradala, a dječak je povrijedio kičmu, tako da su njegove noge ostale paralisane. Bezuspješno, godinama potom su njih dvojica pokušavali da povrate dječakove noge i nastave sa svojim životom. Slomljen hendikepom koji ga je snašao, mladić je venuo, bez ozbira na svu njegu i bogastvo koje ga je okruživalo.

Njegova jedina radost i utočište bili su kućna teretana i kompjuter, programi koje je pasionirano učio i Internet. Odsutan za sve što se dešava oko njega, živio je život u svojoj sobi svakodnevno trenirajući i u virtuelnom svijetu. Na dvadeset prvi rođendan, koji, kao i sve ostale od nesreće nije obilježavao, niti ga pominjao, tokom ručka rekao je ocu:

“Oče, želim da upišem fakultet.” rekao je to usput, kao da se ništa ne dešava, ali otac, ne vjerujući svojim ušima, oduševljen digao se i zagrlio svog sina, ispitujući ga za detalje. Mladić je bio drugačiji, zainteresovan, po prvi put sa nekim novim smislom u životu. Fakultet se nalazio u Americi, a nastava i polaganje se odvijalo preko Interneta. Postojalo je puno takvih opcija i bliže, u regionu, ali kako je mladić perfektno razmio engleski jezik, i uvidio koliko je fakultet cijenjen i prepoznat u cijelom svijetu - odabrao je njega. Nakon eventualnog završetka fakulteta, mladić je mogao da bira posao bilo gdje u svijetu, i to kao on-line zanimanje, što je bilo savršeno, i ponudilo mu smisao i cilj.

Školovanje je koštalo mnogo novca, ali novac nije bio problem. Zato, matematika jeste. Predavanja su išla sjajno, predmeti su polagani jedan za drugim bez problema, ali matematika je bila nepremostivi bauk. I upravo tu, tragajući za nekim ko bi mogao pomoći, njegov otac je dobio preporuku za moju Anu uz riječi “ako mu ona ne može pomoći da savlada matematiku, niko ne može.”

Razgovarali smo o tome šta bi to značilo za nas: dva puta sedmično, a nekad i više od Marta do Juna, dolazio bi posle posla automobil za nju, odveo je za Budvu i uveče nakon časova vratio. Dogovoreno je da rade tri časa dnevno jer je trebalo savladati kompletno gradivo ne samo iz fakulteta, nego i ono koje je propušteno u ranijem periodu. Bio je to angažman od tri do četiri mjeseca, a novac koji je ponuđen bio je veći od njenih dvogodišnjih primanja. Bila bi to naporna aktivnost, ali koja bi se dobro isplatila. Prihvatilia je posao i ja sam se složio ali pod uslovom da sve što zaradi potroši na sebe, i na neke planove koje je imala od ranije, a za koje bi uvijek prifalilo dodatnog novca.

Nakon prvog dana, uveče mi je pričala utiske: velelepna vila iznad Budve, podignuta od kamena, sa ogormnim i uređenim dvorištem, i nevjerovatnim pogledom prema moru Budvi i Bečićma, na nekoliko kućnih i dvorišnih terasa - oduzimale su dah. Pored glavne kuće nalazila se i manja, za poslugu, ništa manje lijepa kamena kuća. Posluga su bile dvije žene i čovjek u pedesetim, koji je ujedno bio i upravitelj imanja ali i njihov vozač, a koji je Anu odvozio i dovozio na dogovorene časove.

Nikola i Marko, otac i sin su je dočekali u velikoj dnevnoj sobi. Obojica u odijelima, veoma elegantni i na oko nimalo slični ljudi: Otac je bio na kraju četrdesetih, svijetle puti i plave rijetke kose niži rastom, ali prijatnog lica i veoma lijepo građen. Marko, sa druge strane, mladić nemirne kovržave crne kose i tamnijeg tena i bez sumnje visočiji od oca što se moglo procijeniti iako je sjedio u kolicima. Plave oči, jedino što je imao na oca, bistro su proučavale Anu. Nenapadno, ali ipak muški Marko je odmjerio od glave do pete. Plava košulja koja mu se besprekorno uklapala sa očima, bila je otkopčana sa dva dugmeta, i nazirale su se crne, guste malje. Mladićevo lice bilo je muževno, snažnih vilica ali škrtih, tankih usana koje su se gotovo neprimjetno i formalno razvukle u osmijeh prilikom upoznavanja.

“Ana, čuli smo za vas da ste matematički mađioničar, i da u Crnoj Gori niko ne umije da prenese znanje kao vi.” nudeći liker od višanja ili neko drugo piće iz bogatog bara, koje je ona učtivo odbila.

“SIgurno pretjeruju oni koji su me preporučili, vjerujem da ima puno sposobnijih od mene.” reče ona skromno, dok joj je jedna od kućnih pomoćnica stavila na sto lijepu tacnu, pozlaćenu sa dva maia čokoladna kolača, jedan od crne a drugi od bijele čokolade.

“Molimo vas, okrijepite se. Vi ste sa posla. Obezbijedićemo vam svaki put ručak ili šta vi želite, prije nego počnete sa časovima.” otac ponudi.

“Hvala, zaista nije potrebno. Ali, čokoladnim desertima teško mogu odoljeti.” nasmijala se iskreno i zvonko. Marko je pogledao sa malo većim smiješkom.

Formalnosti su nedugo potom završene, kao i finalni dogovori i otac se, uz učtiv naklon, izvinio da ih mora ostaviti same da rade, a on ide da završi svoje obaveze.

Otišli su u Markovu sobu, opremljenu kompjuterima i opremom kakva se može vidjeti samo u visokotehnološkim časopisima ili reklamama. Mladić je bio šrkt na riječima, ali veoma vaspitan i kulturan. Ali kada se povela priča o fakultetu, odjednom je zablistao i pokazao svoju prirodu na granici između spoljašnjeg muževnog muškarca i dječaka koji još uvijek živi u godinama mašte i zanesenosti. Prvi dan je prošao u upoznavanju svega onoga što njegov fakultet jeste, o predmetima i najvažnije, o samoj matematici. Upoznao je sa kompletnim materijalom, on line udžbenicima i linkovima koje joj je jedno po jedno prosleđivao na mail, kako bi mogla pripremiti nastavu. Bili su blizu jedno drugog dok su posmatrali materijal na monitoru, i Ana je primjetila kako Marko divno miriše na neki diskretan ali veoma muževan parfem. Primjetila je i da je on nekoliko puta odmjerio stidljivo pokušavajući da sakrije svoj pogled.

Ana je na poslu uvijek skockana, u suknji do malo iznad koljena, košulja koja ističe njene grudi i struk, sakrivene pod savršeno skrojenim sakoom. Ipak, jedno je bilo biti odjeven i skockan tako na poslu, a sasvim drugo davati časove iz matematike, koji su podrazumjevali i udobnost tako da je skinula sako, ali i pomišljala da mora obući nešto mnogo udobnije sledeći put.

Dani su prolazili, a Ana se svaki put vraćala sa manje napetosti sa časova koji su u početku loše napredovali, ali uz njen dar da shvati svog učenika i prenese mu znanje, i Markovu upornost - jednog takvog dana je došla, veoma radostna uz povik sa vrata:

“Otključalo mu se i sada više nema prepreka!”

Znala je da kaže da “matematiku treba samo otključati učeniku” i da posle toga svako može da je razumije.

Svaki sledeći odlazak, za nju je bio mnogo lakši, i sada se svodio na neprestano zadavanje zadataka koje je Marko sve uspješnije rješavao. Pričala mi je da su konačno mogli i da se opuste i razgovaraju o svemu i svačemu, a uz priznanje njenog oca da Marko ne samo da napreduje u matematici, već da se potupno promjenio, da je postao vedriji i da se više smije (zbog čega je konačno otkrio nevjerovatno lijepe zube i osmijeh koji su njegovo muževno lice činili i veoma seksipilnim) i razgovara sa ocem i ljudima koji su dolazili u posjetu. Ana je donijela čudo u njihovu kuću i neku novu, do tada nezamislivu nadu.

Naravno, o svemu me potanko informisala, i priča mi je bila sve zanimljvija ne samo iz pukog interesovanja kako njen učenik napreduje, već sam vidio u njoj i potencijale za neku priču, ili možda čak i neki roman koje sam pisao.

Stigao je i Jun, topli dani su došli ranije a do ispita je ostalo još 3 nedelje. Ana je sa dolaskom toplih dana sa velikom radošću uskočila u svoje široke haljinice, koje su joj odjednom povratile svježinu mladosti. Iako je napunila 42 godine, sa dolaskom ljeta više je podsjećala na studentkinje, nego na ozbiljnu poslovnu ženu.

Jedne večeri, oko 22 sata stigla joj je poruka sa Markovog broja:

JEDVA ČEKAM DA TE VIDIM.

NIje bilo ništa neobično da dobije poruke od njega, ili mail jer su često znali da komentarišu neke zadatke, ali prvi put je dobila ovakvu poruku. Upravo je izašla ispod tuša, umotana u peškir čitala poruku i pokazala mi je.

“Nikad mi nije poslao ovako ličnu poruku.” reče mi.

I bila je lična..

“Kao student koji jedva čeka da vidi svoju studentkinju” našalih se

“Ne zezaj. On je klinac bez obzira što izgleda onako opako muževno.” reče ona. Učinilo mi se da su joj bradavice u trenutku nategle peškir.

JE LI SVE OK? Poslala mu je poruku.

DA, NARAVNO. LEŽIM U KREVETU I RAZMIŠLJAM O TEBI.

O MENI?

DA. KAKO SI MI PROMJENILA ŽIVOT.

Ana je oblačila gaćice, što je voljela da radi preda mnom dajući mi uvid u njenu lijepu pičkicu, sređenu ali nikad izdepiliranu do kraja. Obukla je široku majicu u kojoj je voljela da spava i ušuškala se pored mene, pokazujući mi poruku.

NIJE TO NIŠTA, STVARNO. TO JE TVOJA ZASLUGA, RADIO SI VRIJEDNO I VIDIO DA MATEMATIKA NIJE BAUK. odgovorila je.

NE RAZMIŠLJAM O MATEMATICI ISKRENO. SAMO O TEBI.

HAHA! BOLJE DA SE VRATIŠ NA MATEMATIKU, ISPIT JE BLIZU. Pokušala je da pogura razgovor u nekom drugom pravcu, osjećajući da ove poruke imaju neko drugo značenje.

“Klinac leži u krevetu i razmišlja o tebi. Pa ti vidi šta bi on to mogao da razmišlja.” rekoh nasmijavši se vedro.

“Ne luduj. Mogu majka da mu budem!”

“Pa… u tim godinama, momke najviše privlače “mame” kao što si ti.”

“Kako misliš kao ja?”

“Zgodne, uredne, pametne, seksipilne.” izbacih bez daha.

“Jeste baš. Pored toliko zgodnih curica, oni će da misle na neke starije, udate gospođe.”

“Baš tako, starije i udate. Najbolja kombinacija. I uz to, ti si bila uz njega neprestano tri mjeseca… misliš da je razmišljao samo o matematici?”

MATEMATIKA MI NE GINE, MAKAR DO ISPITA. ALI, VEČERAS ĆU RADIJE DA RAZMIŠLJAM O TEBI.

Stigla je još jedna poruka kao da je čuo moje pitanje..

“Kažem ti ja… vjerovatno ga sad navlači i mašta kako te jebe.” bez okolišanja rekoh.

“Ti si se napalio od ovih poruka, stvarno nisi normalan.” reče mi uz zvonki smijeh.

Utisnuh joj poljubac u usne i zavukoh ruku u gaćice koje su bile potpuno vlažne. Prst je lako skliznu u njen procjep.

“I još neko se uzbudio.” rekoh i poljubih je još jednom, ne čekajući njen komentar.

Nastavio sam da je ljubim nježno po vratu, grudima i polako sve niže i niže, dok je ona kuckala poruku.

SPAVAJ! SJUTRA IMAMO PUNO NOVIH ZADATAKA I MORAŠ BITI ODMORAN.

UH! LAKO JE TO REĆI, ALI BIĆE OVO DUGA NOĆ…

Klinac je izgleda znao šta radi, ili je išao na sve ili ništa. Kroz glavu mi je prošlo da ga moja Ana sigurno pali, ali da to nije mogao da joj kaže. Zbog svog hendikepa je sigurno bio nesiguran, pa će ovako, preko poruka probati, pa šta bude. Ako je zainteresuje, uspio je da otvori vrata, ako ne.., Pa dobro makar je probao. Ili bih ja barem tako uradio u njegovim godinama.

SPAVAJ, KAŽEM TI. JA SAM VEĆ U KREVETU. BIO JE OVO DUG DAN I TREBA NAM ODMOR. Odgovorila je dosta hladno. Jedan od onih odgovora koji obeshrabre mnoge muškarce. I neko vrijeme nije bilo poruke. Ana i ja smo se već uveliko mazili (voljeli smo da se dugo ljubimo i mazimo bez da idemo dalje, obično nakon nekog napornog dana zaustavljajući se na granici uzbuđenja).

SPAVAŠ SAMA? JE LI TI MUŽ KUĆI?

SPAVAM UPRAVO SA NJIM. odgovorila je brzo iznenađena novom porukom. Sjela je i uspravila se na naslon kreveta, dok sam ja ostao da slušam poruke koje je čitala, mazeći njene divine noge i porub gaćica ne ulazeći unutra.

JE LI ZASPAO?

NE. ČITAMO TVOJE PORUKE. Još bezobrazniji odgovor. Ovo će ga otjerati.

STVARNO? I ŠTA TI KAŽE MUŽ ZBOG OVIH PORUKA?

ISKRENO?

DA?

KAŽE DA SI VEČERAS NAPALJEN, I DA MAŠTAŠ O MENI KAKO ME TUCAŠ.

Ponovo pauza od minut, dva. Ja sam joj se smijao kako je bezobrazna i kako maltretira momka.

A AKO JE TO TAČNO? Stigla je nova poruka.

PA, DA LI JE? Upitala ga je.

JESTE. JE LI TO OK?

Sada je ona zaćutala i pogledala me kada je pročitala poruku.

Šta da mu odgovorim? Uptia me.

Umjesto odgovora, zavukoh ponovo ruku u njene gaćice. Pička joj je bila skroz vlažna i ulijepljena od njenih sokova.

Pa.. odgovori mu šta god hoćeš. Ovo definitivno nije matematika, a tvoja pičkica govori više nego poruke.

MOJ MUŽ KAŽE DA JE TO OK SKROZ. I DA MOJA VLAŽNA PIČKA GOVORI BOLJE OD SVIH PORUKA.

UZBUDIO SAM TE???

DA, MARKO. JESI. NISAM OVO OČEKIVALA, ALI ISKRENO, JESI.

IZVINI, ALI CIJELI DAN MISLIM O TEBI, TAKO SAM NAPALJEN I NISAM MOGAO DA SE SUZDRŽIM. Odgovorio je, sada neiskusno, i skoro da je uprskao stvar, ali odmah potom stiže nova poruka.

HOĆEŠ LI DA PITAŠ TVOG MUŽA DA MI UČINI NEŠTO?

ŠTA DA UČINI? Odgovorila je, a ja se znatiželjno pridigoh.

HOĆU DA SLIKA TVOJU VLAŽNU PIČKU I DA MI POŠALJE SLIKU.

Hej, pa ovaj mali je baš bezobrazan reče ona, uvijajući se.

Daj mi telefon, rekoh.

Zezaš??? Šta si to naumio? Upitala me

Pa da uradim ono što ti je tražio. Uzeh joj telefon, utisnuh još jedan poljubac i skidoh joj gaćice.

Rekao sam joj da stavi ruku preko mačkice i jedan prst zavuče unutra, a da se ostali, uredno lakirani crvenim lakom, vide na fotografiji. Pokazao sam joj kako je ispala. Predivno i jebozovno.

Ubacih je u Viber i poslah, bez puno razmišljanja.

Ona mi zgrabi telefon i posla jednu poruku.

A SAD, SPAVAJ!

VIDIMO SE SJUTRA… odgovori on.

…I POZDRAVI MUŽA. posle kraćeg vremena stiže još jedna poruka.

I ON TEBE POZDRAVLJA. LAKU NOĆ.