Priča o nama

„Vedrane, želim ti reći par stvari prije nego odem, jer ne vjerujem da će me naći živog pod ovim ruševinama. I to što ti mogu ostaviti ovu poruku zapravo je jedno veliko čudo.

Prvo ti se želim ispričati za svaki onaj put kad sam bio nesnosna budala, a znam da ih je bilo. Znam ja i sam da ih je bilo i previše. Isto tako znam da sa mnom nije baš lako kad zapizdim na svoju stranu. I zato, oprosti još jednom.

O svojoj obitelji ne volim baš pričati, što si i sam vidio u nekoliko navrata, ali sad je vrijeme da raščistim i tu priču jer ne želim otići a da iza mene ostanu neke tajne. E pa vidiš profesore ja sam gay. I to sam priznao svojima kad sam imao dvadesetak godina. Nisam mislio da ćemo se uhvatit u kolo i zapjevat sretne pjesme, ali njihove reakcije nisam očekivao. Nazvali su me nakazom, čudovištem, izrodom. Toga sam dana ostao bez obitelji. I zato sam nepovjerljiv prema ljudima. Zato se teško otvaram drugima. Zato ne volim o svojima pričati. Jer boli, stravično boli, iako sam sam sebe pokušao uvjeriti da nije tako. Molim te da im javiš da me više nema. Svu ušteđevinu koju imam, a znaš gdje u ormaru stoji, pošalji njima. Tamo ćeš uz novce pronaći i adresu i broj telefona. I oprosti još jednom jer znam da od tebe tražim previše. Žao mi je što sam tebi na leđa natovario ovaj nezavidan zadatak.

A sad ti moram reći nešto što vjerojatno ne bih nikad, ali eto, ne želim umrijeti a da ti to ne kažem. Dugo živimo zajedno, a znamo se još duže i čak i nakon svog tog vremena sjećam se onog tuluma na kojem nas je Ana upoznala. Ja sam bio novi u Zagrebu, a ti si se ponudio da mi tog ljeta budeš vodič. Brzo sam shvatio da si prijatelj za cijeli život, ali one moje kočnice mi nisu dale da se potpuno opustim. S vremenom si pokazao da ti mogu vjerovati, i ja sam te postepeno i polako pustio u svoj život. Nekome to nije problem, ali meni je to bila velika stvar. S vremenom sam te pustio toliko blizu sebi, a da toga nisam bio ni svjestan. I zavolio sam te. I kao prijatelja, i kao čovjeka. Bio si mi obitelj koju sam izgubio. Mrzim sam sebe kad cmizdrim, al jebi ga profesore i sam znaš da sam emocionalan. Možda je sebično od mene što si želim olakšati dušu, ali volim te. Onako zapravo, istinski. Bio si mi i oslonac i stijena. Vjerovao u mene i bodrio me kad sam u sebi nisam vidio ništa dobro. Hvala ti na tome. Iako to hvala nije ni približno dovoljno za sve što si činio za mene. Eto, sad je izrečeno. Volim te. I mislim da sam te zavolio onog prvog ljeta dok si me vukao posvuda sa sobom, a nisi to morao. I hvala ti na tome.

Kad umrem nemoj biti tužan. Sjeti se samo da si jednoj budali uljepšao život. I ovih par godina što sam ih podijelio s tobom znači mi više nego sve one prije. Sjeti me se kad vidiš hrpu lišća u parku, jer ne vjerujem da ćeš tako skoro naići na odraslog čovjeka koji će se s guštom u to isto lišće baciti. Znam da sam bio budala što si mi često i znao reći kad bih prešao granicu. I bio si u pravu. I koliko god da mi je to smetalo i da mi je išlo na živce, volio sam kad mi kažeš „budalo jedna“ jer nitko mi to nije znao reći kao ti.

I to je sve što mi je bilo na duši. Malo mi se počinje vrtjeti u glavi, ali to je normalno kad nema kisika. Nije ovo baš toliko loša smrt. Samo ću zaspati. Jedino što se još nadam da ćeš dobiti ovu glasovnu poruku jednom kad mobitel uhvati signal.“

Prljav i prašnjav ugasio sam ekran mobitela ne bi li baterija što duže potrajala. Signala i dalje nije bilo. Hladnoća se krenula opasno zavlačiti posvuda kroz mrak u kojem sam bio. Vedran je postao moja jedina misao. I sad sam žalio, onako istinski, što nisam prije skupio hrabrosti i priznao mu da ga volim. Sad je jedino što mi preostaje zamišljati njegove tople i blage oči i osmjeh kojim bi mi popravio i najlošiji dan. Ali sad je kasno. Misli mi postaju sve teže i zbrkanije. Osjećam se kao da u glavi imam smetnje s onih starih televizora. Pokušavam ne misliti na bol, ali glava mi gadno pulsira. Prolazim lagano rukom, koliko se već mogu pomaći ispod svega ovog krša, i opipavam si čelo. Krv je napokon prestala teći. Valjda zbog silne prašine koja se polijepila po rani. Misli su mi isprekidane. Eratične. A brujanje u glavi postaje sve jače. Znam da ne smijem zaspati, ali moram zatvoriti oči, makar na trenutak. Iako je mrak oko mene toliko gust da ne vidim razliku ni kad su mi oči otvorene. Suze mi se kotrljaju niz prašnjave obraze. Vedrane… Bit ćeš moja posljednja misao… Svijet oko mene nestaje. Nema boli, nema hladnoće. Samo tama koja me obavija i ti.

Probudio sam se zbunjen i dezorijentiran u bolnici, i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim gdje se nalazim. Budući da je korona žarila i palila posjete nisu bile dozvoljene. S vremenom sam se sjetio svega. I potresa, i grmljavine koja ga je popratila. I rušenja svega oko mene, i tih predugih sati u kojima sam čekao smrt pod ruševinama vikendice u kojoj smo trebali s društvom dočekati novu godinu. Pitao sam se da li je Vedran dobio poruku. Nakon nekog vremena otpustili su me iz bolnice. Medicinska me je sestra u kolicima dogurala do izlaza gdje me on čekao. Bio je okrenut leđima i nije me vidio. Iza njega se dizao dim cigarete. Znao sam da je nervozan jer jedino onda cigareta dolazi u obzir. Polako sam došao do njega i nakašljao se. Ovo je bila još jedna situacija u kojoj nisam točno znao kako trebam reagirati. Trebam li nešto reći ili da čekam da on prvi nešto progovori. No on se okrenuo i kad me ugledao samo me zagrlio. Onako kako otac grli sina kojeg nije dugo vidio. Bar sam ja mislio da je to taj osjećaj. Dugo me držao u zagrljaju kao da se želi uvjeriti da sam to stvarno ja pred njim. Šmrcnuo je i tiho mi šapnuo na uho: „Budalo jedna…“. Sad više nije bilo sumnje da li je primio poruku. Šutke smo se vozili prema stanu. Ni jedan od nas dvojice nije znao što bi rekao. Kao da nam je nedostajala ona jedna riječ kojom bi započeli razgovor. Na trenutke mi se činilo da je tišina između nas neugodna. Ali misli koje su mi se zgužvale u glavi nisu željele prijeći u riječi. Kad je parkirao auto pred zgradom, pomogao mi je da izađem van. Pokušao sam sam ići, ali na kraju sam shvatio da mi je ipak potrebna pomoć. Ušli smo u lift i kad su se vrata zatvorila za nama pogledao me najneobičnijim pogledom koji sam ikada vidio. Prišao mi je, spustio moje stvari na pod, rukama mi obujmio lice i poljubio me u čelo. Obrazi su mi se zažarili, a srce je jače zakucalo.

„Znači, dobio si moju poruku?“ Pitao sam ga iako sam znao odgovor.

„Da.“ Tiho je odgovorio. „Iznenadio si me.“ Lift je stao. „Samo da ti napomenem čeka te ekipa u stanu. Nisam bio za to da te odmah bombardiraju, ali inzistirali su. Pa sam popustio. Ali ako osjetiš da ne možeš slobodno im reci.“ Otključao je vrata a na kraju hodnika pojavila su se dobro poznata lica. Iako su im namjere bile dobre, ja sam želio mir. Želio sam biti sam, ili sam s Vedranom. Sjatli su se oko mene s milijun pitanja, a ja sam im nevoljko pričao o grmljavini prije nego se sve srušilo na mene i kako sam na kraju čekao da umrem. Vedran je u jednom trenutku uzeo jaknu, cigare i izašao na balkon. S vremena na vrijeme bih bacio pogled u njegovom pravcu, a on je sjedio gotovo ukočeno i pušio kako mi se činilo četvrtu za redom. Sjećanja su odradila svoje i u mene se uvukla neka nijema jeza. Na trenutke nisam znao gdje sam. Jesam li samo umislio da su me izvukli kako bih si olakšao posljednje trenutke života, ili je sve ovo stvarno. Nisam više mogao. Morao sam stati.

„Dobro jeste vi normalni? Što ne vidite da mu nije dobro?“ Zagrmio je Vedran. Bio sam mu neizmjerno zahvalan. Val srama prešao je preko njihovih lica. Njihova je znatiželja odradila svoje. Razgovor je na kratko stao, a onda je krenuo u opuštenom tonu. Ubrzo su svi otišli.

„Oprosti, morao sam izaći van jer nisam mogao slušati kako pričaš o tome da si čekao da umreš. Jednostavno nisam.“ Obratio mi se gotovo pokajnički.

„U redu je profesore.“ Slabašno sam mu se osmjehnuo.

„Ali nije. Ne mogu…“ Zastao je. „Ne želim da o tome pričaš. Teško mi je to slušati.“

„Pa nije se ništa dogodilo.“ Pokušao sam ga oraspoložiti.

„Tebi je sve ovo ništa?“ Zaprepašteno me pogledao.

„Dobro, nije ništa, ali evo me tu. U jednom komadu.“

„Znaš, ne osjećaš samo ti nešto.“ Rekao je jedva me gledajući, a zatim utihnuo. Okrenuo se i počeo prati čaše. U tom sam trenutku shvatio kolika sam stvarno budala. Ustao sam s kauča i došao do njega. Nastavio prati čaše. Ruke su mu drhtale. Zatvorio sam vodu na slavini, uzeo mu čašu iz ruke i zagrlio ga. Nekoliko sekundi nije znao kud bi s rukama jer su bile mokre, a onda sam, kad me privio k sebi, osjetio na svojim leđima.

„Žao mi je što ti nisam prije rekao…“ Zastao sam na tren. „Znaš, da te volim.“ Privio me uz sebe još jače. Ovo mi je bilo nešto novo. Nepoznat teren. Iako sam povremeno imao nekoga sve se to na kraju svodilo samo na seks. Samo fizička privlačnost, bez neke prevelike emocionalne povezanosti koju sam toliko želio. Ali ovo je bilo nešto drugo. Snažno i duboko. Naslonio sam glavu na njegovo rame. Mirisao je na dim cigarete i na Armani Code koji sam mu kupio prošle godine za rođendan. Njegov mi se zagrljaj činio kao najsigurnije mjesto u cijelom svemiru.

„Ideš u krevet? Izgledaš mi malo umorno.“ Napokon je progovorio.

„Idem, ali prvo idem pod tuš. Moram oprati miris bolnice sa sebe.“ Pokupio sam ručnik iz ormara i pidžamu i otišao u kupaonicu. Zatvorio sam vrata za sobom, a onda me uhvatila panika. Imao sam osjećaj da se prostor na očigled smanjuje. Pokušao sam se smiriti dubokim disanjem, ali nije pomoglo. Otvorio sam vrata i brzo izašao u hodnik.

„Izgleda da se ipak neću tuširati.“ Rekao sam mu zadihano.

„Zašto?“ pitao me zbunjeno.

„Pa, malo me panika hvata od zatvorenih prostora. I prije sam se nelagodno osjećao u malim zatvorenim prostorima, ali to sam držao pod kontrolom. Sad izgleda da više ne mogu. Imam osjećaj da se zidovi zatvaraju prema meni.“

„Onda ostavi vrata otvorena. Ako hoćeš ja ću biti tu u hodniku.“ Predložio je. A ja sam prihvatio. Iako nisam znao hoće li i to funkcionirati. No uspjelo je, iako mi je to bilo najčudnije tuširanje u životu. Vrata sam morao ostaviti potpuno otvorena, a Vedran je čitavo vrijeme sjedio tik uz vrata i razgovarao sa mnom svako malo me ispitujući jesam li dobro. Shvatio sam da zatvorena vrata sobe mogu zaboraviti. Bar na neko vrijeme. Iako prije potresa nisam mogao zaspati osim ako nisam bio u potpunom mraku, sada je bila druga priča. Hvatala me nervoza u mraku. Navodno je to sve bilo normalno, ali ja se nisam osjećao ni malo normalno. Vrtio sam se po krevetu do kasno u noć, ali san mi nije dolazio na oči. Ogrnuo sam se dekom i izašao na balkon. Hladan me zrak štipao za obraze, ali godilo mi je biti na otvorenom. Nakon nekog se vremena upalilo svjetlo i znao sam da sam otkriven.

„Jesi dobro?“ pitao me Vedran promukla glasa od spavanja.

„Ne mogu zaspati. Znaš da prije nisam mogao zaspati osim ako nije potpuno mračno u sobi? E sad je drugačije. Ne mogu biti u mraku sam. A ne znam da li ne mogu zaspati zato što nije mrak u sobi ili zbog živaca. A duša mi spava koliko sam umoran… Tablete za smirenje ne dolaze u obzir jer što ako se nešto dogodi dok sam pod sedativima?“ odgovorio sam mu umornim glasom.

„Uđi unutra. Nije rješenje sjediti na balkonu usred noći. Pogotovo kad je vani ovako hladno.“

„I što ću postići ako sam unutra?“ zvučao sam agresivno, iako to nisam htio.

„Riješit ćemo problem tako što ćeš spavati kod mene u sobi. Krevet je dovoljno velik da obojica stanemo. I ako ćeš se ti osjećati sigurnije ja ću ostati budan dok ti budeš spavao. Može tako?“

I sam sam znao da je to najbolja opcija u ovom trenutku. Šutke sam ga pratio u sobu. Ostavio je vrata otvorena i ja sam mu bio neizmjerno zahvalan na tome. Ušuškao me u pokrivače i onda se povukao u polu sjedeći položaj. Uzeo je knjigu i počeo čitati. Umirivao me zvuk šuškanja papira i ubrzo sam zaspao. Probudila me svjetlost koja se probijala kroz zavjese. Vedran je ležao na boku i gledao me.

„Dobro jutro spavalice.“

„Dobro jutro.“ Promrmljao sam promuklim glasom. Pogledao sam na sat i vidio da je prošlo 10 sati. „Zašto me nisi probudio?“

„Izgledao si tako mirno i spokojno i bilo mi te žao buditi.“ Nasmiješio mi se.

„I ti si cijelo vrijeme ležao uz mene i čekao da se ja probudim?“ pitao sam ga pomalo zbunjeno.

„Obećao sam ti sinoć da ću biti uz tebe da se možeš naspavati. Zar ne?“

Zagledao sam se u njegove oči u kojima sam vidio svoj odraz. Ovo je bio samo jedan od milijun razloga zbog kojih sam ga zavolio. Riječima sam teško mogao opisati ono što osjećam. Naučio sam biti sam. A sad imam nekog tko mi čuva leđa. Nekog na koga se potpuno mogu osloniti. Napokon imam obitelj. Ova me zadnja misao doslovno slomila i oči su mi se napunile suzama. Pokušao sam to sakriti, ali nisam uspio.

„Hej…“ Nježno mi se obratio. „“Što je bilo?“

„Sve…“ Jedva sam izgovorio.

„Reci mi. Bit će ti lakše.“ Prošao je rukom po mom obrazu.

Ocean se tuge pokrenuo u meni. I bojao sam se otvoriti usta jer sam znao da neću moći stati. Kako objasniti nekome da sve te sitnice koje on radi meni znače sve? Kako mu objasniti da sam u isto vrijeme zbog toga neizmjerno zahvalan i sretan, ali i tužan. Neizmjerno.

„Teško to mogu objasniti. Možda zato što ni sam nisam do kraja siguran što osjećam.“

„Probaj. Misao po misao.“

„Sve to što ti radiš za mene, meni je to sve novo. Mene su vlastiti roditelji izbacili iz kuće jer sam nakaza.“ Jedva sam govorio.

„Ej! Neću da te više ikad čujem da sam za sebe govoriš da si nakaza!“

„A kako da to ne mislim kad su me ljudi koji su me trebali bezuvjetno voljeti izbacili na ulicu kad su saznali da sam gay? Ja sam bio ista osoba kao i prije nego što su saznali.“

„To je njihov problem. I njihova sramota. I vjeruj mi, znaju oni to. Samo si ne žele priznati. Ili te nisu nikad ni poznavali, što je još tužnije.“ Sad je i on sam počeo shvaćati o čemu pričam. Počeo je naslućivati odakle u meni tolika tuga. Pokušavao sam suspregnuti plač. Ali jedan se tihi jecaj probio. Približio mi se i zagrlio me. Rukama mi je prolazio kroz kosu nježno me milujući.

„Isplači se ako će ti bit lakše.“ Šapnuo je i samo me jače zagrlio. U tom sam trenu bio dijete u njegovim rukama. „Ja ne znam što nosi sutra. I što nosi noć, a što dan, ali ja sam tu za tebe. I uvijek ću biti. Razumiješ? Nemoj to nikad zaboravit.“

„Hvala ti.“ Šmrcnuo sam i pokušao ustati.

„A ne, ne…“ Rekao je pomalo komično. „Sad ću ja tebe maziti i paziti. Ti si sad moj.“

Okrenuo sam se prema njemu i poljubio ga. Nasmiješio se, pogledao me na trenutak i uzvratio mi poljubac. Pustio me, samo da bi me već u sljedećem trenu spustio na krevet i nastavio me ljubiti. Isprepleo je svoje prste s mojima i počeo me ljubiti po vratu. Jedan mi je uzdah pobjegao s usana, što ga je samo ohrabrilo da nastavi. Skinuo mi je majicu u kojoj sam spavao i nastavio me ljubiti po vratu. Polako se spuštao po grudima do bradavica gdje je zastao. Srce mi je udaralo kao da će se probiti iz prsnog koša. Svaki me njegov dodir uzbuđivao kao ni jedan prije. Svaki je njegov poljubac ostavljao dubok trag u meni kao da me nitko prije nikada nije ljubio. Pustio mi je ruke i jezikom prešao preko jedne bradavice dok se prstima igrao s drugom. Zabio sam ruke u njegovu kosu. Disao sam sve brže. Prelazio je jezikom po bradavicama koje su sad ukočeno stršale. Na trenutak je stao i pogledao me. Samo da bi već u sljedećem nastavio poljupcima „krčiti“ put do mog pupka. Ako su ikad i postojale granice u meni, Vedran ih je prelazio bez mog otpora. Bio sam spreman potpuno mu se predati. Očešao se svojim međunožjem o moju butinu. Taj jedan, kratki dodir samo mi je zagolicao maštu i napalio me više nego što sam mislio da je moguće. U mojim se boksericama dogodila trenutačna reakcija. Ukrutio mi se iako sam mislio da ne može više. Osjetio je to jer mi se kurac propinjao kao divlji konj koji želi na slobodu. Nastavio me ljubiti spuštajući se od pupka prema rubu bokserica koje su se ozbiljno napele. Uzeo je rub moje pidžame polagano ju povlačeći prema dolje. Podignuo sam se da ju prevuče preko mog dupeta čine sam ga ponovno okrznuo kurcem koji samo što nije eksplodirao. Ubrzo je skinuo i pidžamu s mene. Ostao sam samo u boksericama. Nesumnjivo se zagledao u njih, spustio se i vrhom svoj nosa prelazio po mom kurcu. Osjetio sam njegov dah čak i kroz bokserice. Rukama sam gužvao plahtu i lagano počeo podizati bokove. Uspravio se, pogledao me pogledom punim požude, a zatim skinuo svoju majicu i pokazao mi svoje dlakavo tijelo. Ništa previše, a opet sasvim dovoljno za nekog koga dlakavi muškarci uzbuđuju.

Spustio se nazad i sad je vrhom jezika prelazio preko mojih bokserica od korijena kurca do glavića. Šarao je jezikom amo-tamo dok sam ja sve glasnije uzdisao i stenjao. Vrhovima prstiju uhvatio je rub mojih bokserica i lagano ih počeo povlačiti prema dolje ljubeći svaki centimetar kože koja bi se pojavila. Drhtao sam od uzbuđenja.

„Vedrane…“ tiho sam rekao.

„Mmmmm?“ promrmljao je i nastavio.

„Pa što mi to radiš?“

„Ne sviđa ti se?“ podigao je glavu i pogledao me đavolskim pogledom „Da stanem?“

„Ne igraj se životom!“ uspio sam odgovoriti kroz vrele dahtaje, a on je spustio glavu i nastavio me ljubiti. Bokserice su došle do kurca koji je nenormalno stršao. Toliko mi se digao da me boljelo. Ali bila je to ugodna bol. Jednim brzim potezom povukao je bokserice i one kliznule dolje. Zagonetno se osmjehnuo i poljubio mi glavić, a zatim vrhom jezika krenuo palucati po njemu. Prelazio je jezikom od glavića do korjena pa natrag, dok mi je rukama lagano milovao jaja. Svakim novim dodirom dovodio me do ekstaze. Dovodio me do samog ruba svršavanja, a onda bi usporio samo kako bi mi produžio ovu slatku agoniju. Osjetio sam da neću još dugo izdržati, i kad je napokon uzeo moj kurac u usta počeo sam svršavati. Punio sam mu usta mlazovima sperme. Kad sam svršio podigao je glavu a moja mu je sperma curila niz bradu. Možda jesam svršio, ali ova naša mala igra nikako nije bila gotova. Primaknuo sam mu se i polizao sve što nije progutao, a onda ga požudno poljubio. Jezici su nam se divljački sudarali. Probudio je dio mene koji je dugo bio uspavan. Legli smo jedan kraj drugoga zadihani i znojni.

„Što je krivo u ovoj slici?“ pitao sam ga, a on me pogledao potpuno zbunjeno.

„Ne razumijem.“

„Pitanje je jednostavno. Što je krivo ovdje?“

„Pa ne znam…“ Pogledom je prelazio po sobi.

„Krivo je to što sam ja potpuno gol, a ti nisi.“ Ustao sam i kleknuo pred njega. Skinuo sam mu pidžamu i sad je ispred mene bio njegov napola dignut kurac u boksericama. Prešao sam dlanom po nabreklini koja je svakom sekundom rasla.

„Nisi valjda mislio da smo gotovi? Ti se samo opusti i uživaj.“

Povukao sam ga bliže sebi i raširio mu noge. Spustio sam se skroz do njegove nabrekline i dobro ga onjušio. Palio me njegov miris a posebno dio na kojem su mu boksericu pokupile precum. Uhvatio sam ga za kurac i dobro ga oblizao. Drkao sam mu preko bokserica. Svidjelo mu se to. Sve je više stenjao. Znao sam da sam na pravom putu. A onda sam ponovno glavu zabio u njegovo međunožje, samo što sam ovaj put zubima uhvatio rub njegovih bokserica i polako ih počeo skidati. Skinuo sam mu bokserice, zgužvao ih u ruci i ponjušio. Miris njegovih gaća napalio preko svake granice. Bacio sam se na Vedranov kurac kao divlja zvijer na plijen. Lagano sam zubima uhvatio kožicu i povukao. Zastenjao je od užitka. Palucao sam jezikom po glaviću a zatim vrh jezika zabio u rupicu. Trznuo se i ponovno zastenjao. Kružio sam jezikom po glaviću i polako se spuštajući prema jajima. Podigao sam mu noge na svoja ramena i navalio na dupe. Savršeno oblo, čvrsto i dlakavo muško dupe. Lizao sam sve više se približavajući čmaru. Nastavio sam ga lizati a onda sam mu gurnuo jezik u rupicu. Zastenjao je i nogama me privukao još bliže k sebi. Jezikom sam mu jebao rupicu, a rukama nadrkavao kurac koji je opasno pulsirao. Vedran je sve brže disao i znao sam da će ubrzo svršiti. Strpao sam njegov kurac u usta, dok sam mu rukama mijesio dupe. Samo je zastenjao i počeo mi svršavati u usta. Halapljivo sam hvatao svaku kap. Kad je prestao svršavati legao sam preko njega i poljubio ga. Spremu koja mu je iscurila pokupio sam prstima i polizao je. A zatim se strovalio pokraj njega. Ležali smo tako jedan do drugoga, potpuno goli i zadihani. Nije skidao osmjeh s lica.

„Znaš da si me iznenadio.“ Napokon je progovorio. „Ja sam mislio da si ti jedan fin dečko, a kad ono…“

„A kad ono manijak!“ Dovršio sam uz smijeh.

„Moj manijak.“

„Samo tvoj.“ Zagrlio sam ga.

„Samo moj.“ Zagrlio me jače i poljubio u čelo. Navukao je pokrivač preko obojice. Stisnuo sam se uz njega i ubrzo zaspao. Probudio me prazan želudac koji je glasno protestirao. Obukao sam se i otišao u dnevni boravak. Na stolu me dočekala poruka:

Manijače moj, otišao sam do dućana po
par stvari. Pretpostavljao sam da ćeš biti gladan.
Ana se najavila za kasnije popodne.
Mogli bi nekakav kolač napravit?

Uzeo sam cigare, izašao na balkon i zapalio. Hladan mi se vjetar zavlačio pod jaknu. S vremena na vrijeme proletjela bi pokoja pahulja snijega, ali brzo bi se otopila kad bi dotakla tlo. Otpušio sam dvije cigare, i budući da se Vedran još nije vratio odlučio sam otići pod tuš. Skinuo sam sve sa sebe i stao pod mlaz vruće vode. Uživao sam u svakoj kapljici vode koja je dotakla moju kožu. Prepustio sam se vodi i potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Minutu kasnije, a možda i petnaest minuta kasnije, u kupaonu je ušao Vedran. Ja sam i dalje stajao pod mlazom vode kao hipnotiziran, pomičući se tek toliko da usmjerim vodu na drugu stranu leđa.

„Kupio sam nam ručak.“ Rekao je brišući naočale koje su se od topline vode i pare zamaglile. „Ovdje je vruće kao u sauni.“

„Skini se pa ti neće biti vruće.“ Zezao sam ga. „Ako hoćeš mogu te i ja skinuti. Ipak sam ja manijak.“

Gledao me bez riječi neko vrijeme, a onda sam shvatio da čeka da napravim ono što sam rekao pa sam izašao iz kade i počeo mu svlačiti majicu. Ali polako da igra što dulje potraje. Kad sam mu majicu prevukao preko glave spustio je ruke i krenuo otkopčavati hlače. Bez riječi sam mu odgurnuo ruke u stranu. Shvatio je što sam htio i odmah je prestao. Manijak u meni ponovno se probudio. Otkopčao sam mu hlače i polagano ih svukao do gležnjeva. Kleknuo sam pred njega da mu mogu do kraja svući hlače. Kad sam podigao glavu vidio sam da mu se ponovno diže. Ustao sam i svukao mu potkošulju. Grizao sam donju usnicu dok sam to radio. Ništa se nije čulo osim zvuka vode koja se u bezbroj kapljica razbijala o kadu. Zakoračio sam natrag u kadu i povukao ga prema sebi. Ima nešto u gaćama koje se prilijepe uz tijelo što mi je neopisivo seksi. Gledao sam ga tako mokrog i napaljenog i samo sam ga uhvatio za kurac i počeo ga maziti. Automatski mi se digao. Svukao sam mu gaće i približio mu se. Rukama sam uhvatio i svoj i njegov kurac i počeo nam drkati. Izvijao se od užitka što me samo još jače napaljivalo.

„Ana će uskoro doći.“ Uspio je izgovoriti između dva dahtaja. Ubrzao sam ritam i svršio po njegovom kurcu. Nekoliko sekundi kasnije svršio je i on. Spustio sam se na koljena i polizao svu spermu koju nije isprala voda. Povukao me gore prema sebi i strastveno poljubio.

„Stvarno si manijak.“ Rekao je uz smijeh.

„Nisi ti još ništa vidio.“ Pljesnuo sam ga po dupetu dok je izlazio iz kade.

Obukli smo se i ručali. Vedran je na svu sreću kupio i gotove kolače, tako da smo bili slobodni. Ana je javila da će kasniti i nije nam preostalo ništa drugo nego se izvaliti na kauč. Na tv-u po običaju nije bilo ništa pametno, a gotovo monotoni glas tv voditelja samo me još više uspavljivao. Već sam neko vrijeme želio priznati Ani da sam gay. Osjećao sam se kao da joj lažem a taj mi se osjećaj nikako nije sviđao.

„Vedrane?“ okrenuo sam se na bok i zagledao se u njega.

„Reci.“

„Ja mislim nešto napraviti.“ Tiho sa rekao. „Moram.“

„Što to?“

„Kad Ana dođe reći ću joj da sam gay. Ne mogu to više skrivati. Osjećam se kao da me to iznutra izjeda.“ Promatrao me šutke. „Ali tebe neću ništa spominjati, tako da se ne moraš brinuti.“ Zagledao se u mene bez riječi. Neko smo vrijeme ležali u tišini okrenuti jedan prema drugome.

„Ako osjećaš da je to ispravno onda to i napravi.“

„Malo me strah. Što ako…?“

„Gle, nema što ako. To si što jesi. I ne možeš to promijeniti. Ako te netko ne želi prihvatiti takvog kakav jesi to je njegov problem. Ti si osoba koja vrijedi jednako kao i svaki onaj prije tebe , kao i svaki onaj poslije tebe. Ne vrijediš ništa manje jer si gay. Možda baš zato vrijediš i više jer si naučio biti tolerantan. I bez obzira što bude ja ću biti kraj tebe tako da te nema čega biti strah.“

Osjetio sam nervozu i ogroman grč u cijelom tijelu. Ponavljao sam u mislima sve što je Vedran rekao ne bih li se bar malo smirio, ali osjećao sam se kao da sam se nagutao vrućeg ugljena. No bilo kako bilo odlučio sam to danas riješiti. Bez obzira na ishod. Bilo mi je samo bitno da si skinem taj teret s leđa. Minute su prolazile, a zatim se oglasilo zvono na vratima. Vedran je ustao, otišao do vrata i pustio Anu u stan. Stajala je na pragu neko vrijeme promatrajući me bez riječi, a onda se gotovo zatrčala prema meni i čvrsto me zagrlila. Imao sam osjećaj kako da me nikad neće pustiti iz zagrljaja. Znao sam što moram napraviti i nekako sam se dovukao do stola. Sjeo sam i nisam se mogao pomaći. Vedran je sjeo pokraj mene, a Ana nasuprot nas. Priča je išla od teme do teme. Od toga kako se osjećam i jesam li dobro do (bilo je neizbježno) pitanja potresa i svega što je uslijedilo nakon toga.

„Ana? Moram ti nešto reći….“ Tiho sam progovorio. „Nešto što ti hoću reći već dugo vremena, ali sam uvijek nalazio razloge zašto da ti ne kažem. A sve zbog straha…“ Utihnuo sam na trenutak.

„Jesi dobro? Problijedio si.“ Rekla je pomalo uplašeno. Da nisam sjedio vjerojatno bi mi koljena popustila. Ova je tišina svakom sekundom bivala sve neugodnije i neugodnije. Osjetio sam Vedranovu ruku ispod stola. Čvrsto je primio moju.

„Već dugo ti želim reći da sam…“ Glas mi se izgubio. „Znaš, da sam… gay.“

„Kako si ti mene sad uplašio! Mislila sam da si bolestan!“ Rekla je s ogromnim olakšanjem u glasu. „I ti sve ove godine nikome nisi rekao?“ Pogledala me gotovo tužno.

„Nikome…“ Odgovorio sam drhtavim glasom.

„A tvoji doma? Oni isto ne znaju?“

„Oni znaju. Rekao sam im prije dosta vremena i to je razlog zašto o njima ne volim pričati. Nakon što sam im rekao da sam gay izbacili su me na ulicu. Nije baš bio lijep prizor. I od tada nisam nikome rekao jer me bilo strah da će se dogoditi ista stvar.“

„A što se onda u tebi promijenilo?“ Pitala me znatiželjno.

„Kad dođeš do toga da trenutak smrti možeš gotovo dodirnuti vrhovima prstiju promijeni ti se perspektiva. Sam sam sebi obećao da ću promijeniti neke stvari samo ako se živ izvučem.“ Vedran je pojačao stisak. To što je on kraj mene u ovom trenutku značilo mi je više nego išta u životu.

„Vedrane. Jesi ti znao?“ Skrenula je pogled s mene na njega.

„Nije.“ Ubacio sam se samo da njega ne uvlačim u priču kako sam i obećao. Nastala je tišina, ali samo na trenutak.

„Saznao sam to na najgori mogući način. Stigla mi je glasovna poruka kad su ga iskopali iz ruševina. To je dan kojeg se ne volim sjećati.“ Jeza u njegovom glasu bila je gotovo opipljiva. Pogledao me i upitao: „Smijem li reći što si poslao u poruci?“ Kimnuo sam u znak odobravanja.

„Ispričao mi je o svojim roditeljima. I kako sad dok leži pod ruševinama i čeka smrt želi olakšati dušu i reći mi sve ono što je davno trebao.“ Ana nas je nijemo promatrala. „Najgore mi je bilo što mu se u glasu čuo poraz. Znao sam da je odustao od borbe, jer je mislio da nema više nikog kome nešto znači.“ U tom sam se trenutku mogao zakleti da mu je ruka zadrhtala. „A istina je da je situacija više nego suprotna, jer ima nekog tko ga voli. Ima tebe. Ima… mene. Trenutak kad sam primio poruku i krenuo je slušati imao sam osjećaj da mi je netko izvukao tlo pod nogama. Nisam ga mogao dobiti na telefon, jer nije bilo signala. Nisam znao ni gdje je, ni da li je uopće živ.“ Spustio je glavu, a glas mu je opasno zadrhtao.

„Sve je na kraju dobro ispalo. Živ sam i u jednom komadu.“ Pokušao sam ublažiti situaciju.

„Ja dva dana nisam znao što je s tobom. Dva sam dana bio kao u nekom polu snu. Napola lud. Mislio sam da sam te izgubio budalo jedna.“ Potpuno se slomio. Ana me pogledala suznim očima. Nitko nije očekivao da će ovaj razgovor ovako završiti. Svo troje smo sjedili za stolom i plakali. Kad se napokon malo smirio, primaknuo se meni i obgrlio me rukom, a zatim je pogledao Anu i rekao: „Ako nisi do sad skužila, mi smo zajedno.“ U tom je trenu nestala sva težina koju sam nosio na leđima.

„Vas dvojica ste valjda dva najveća idiota koja poznajem. Od prvog dana znam da ste stvoreni jedan za drugog. A vama su trebale sve ove godine, potres i situacija koja je mogla tragično završiti da to shvatite! Stvarno ste blentavi!“

Nasmijao sam se, a onda me Vedran nježno poljubio u obraz. Osjetio sam kako mi se obrazi crvene. Jedno je bilo njemu se potpuno predati kad smo bili sami, ali sad je ovdje bila Ana. I iako sam znao da imam njemu potpunu podršku svladao me neki čudan sram.

„A vidi ga što se zacrvenio!“ rekla je Ana kroz smijeh, a onda nadodala „Znaš da je to razlog što te toliko volim?“

„Što?“ zbunjeno sam ju pitao.

„E upravo to!“ ponovno se nasmijala „Ta tvoja djetinja naivnost. Ali u pozitivnom smislu. Toliko me često natjeraš na razmišljanje o ljudima i svijetu, a da toga nisi ni svjestan. Nekad si toliko kompliciran da bih te mogla bacit u Savu, a onda kad te bolje poslušam sve što pričaš i način kako se odnosiš prema drugim ljudima, sve nekako ima smisla.“

Ponovno sam se zacrvenio jer ni u svojim tridesetima nisam naučio primiti kompliment.

„Hvala ti Ana.“

„Nema na čemu blesavac jedan.“ Odgovorila je ne skidajući osmjeh s lica.

Popodne je brzo prošlo i noć je nebo nad umornim gradom obojila tamnom bojom tinte. Vedran i ja smo ponovno ostali sami. Sjedio sam na kauču i gledao ga kako sklanja čaše i tanjure sa stola. Uhvatio je moj pogled.

„Trebaš nešto?“ pitao me.

„Ne. Samo gledam. Tebe.“ Nasmiješio se. „Hvala ti.“ Dodao sam.

„Na čemu?“ zbunjeno me pogledao.

„Na svemu. Na tome što si tu za mene…“ Glas mi se malo na kraju malo izgubio.

„Rekao sam ti da sam tu za tebe. Uvijek.“ Osmjehnuo mi se i nastavio raditi.