Priča o nama 3. dio

Probudio sam se sam u krevetu. Glasno sam zijevnuo i protegnuo se ispod toplog pokrivača. Pogledao sam kroz napola zamagljen prozor. Nebo je bilo sivo. S vremena na vrijeme proletjela bi koja pahulja snijega.

„Vedrane? Ja sam se probudio.“ Glas mi je hrapav i promukao od spavanja.

„Hvala na obavijesti.“ Začuo sam iz kuhinje, a onda je uslijedio smijeh.

„Pa dobro, samo da znaš da sam budan.“ Ponovno sam zijevnuo. „Sad ću ja.“

„Samo ti daj. Ne žuri nam se.“ Šuškao je vrećicama.

„Jesi ti već bio u šopingu?“

„Ti definitivno nisi.“ Ponovno se nasmijao. „U životu nisam susreo nekog tko toliko može spavati.“

„Nije isključeno da neću i na putu do tvojih malo odmoriti oči.“ Susprezao sam smijeh.

„A, ne! Nećeš mali!“ Ušao je u sobu i sjeo na krevet pokraj mene.

„Nema šanse. Morat ćeš me zabavljati cijelim putem.“

„Ako ja tebe budem zabavljao kako ćeš ti voziti?“ Trudio sam se zadržati ozbiljan ton.

„Ti si nezasitan! Samo o tome misliš!“ Spustio se i poljubio me.

„A vidi. Moram nadoknaditi izgubljeno vrijeme.“

„Ustaj manijače. Dosta je izležavanja!“ Povukao je pokrivač s mene. Nije mi preostalo ništa drugo nego ustati. Na brzinu sam se otuširao i obukao, i napokon smo mogli krenuti. Nije da se samo mene čekalo.

Brzo smo izašli iz grada i iza sebe ostavili gradsku gužvu i tramvaje. Krajolik se brzo mijenjao. Prolazili smo kroz naselja koja su me s vremena na vrijeme podsjetila na sela oko mojega grada. Tiha se sjeta uvukla u moje misli. Nisam mogao a da se ne zapitam što moji sada rade.

„Utihnuo si.“ Rekao mi je. „Jel sve ok?“

„Malo sam sjetan. Sve me ovo podsjeća na moj rodni kraj. Jebi ga, ne mogu protiv sebe.“ Tiho sam mu odgovorio. Duboko u meni prolomio se jedan gotovo tužni uzdah. Vedran je maknuo desnu ruku s upravljača i uhvatio me za ruku. Bile su to sitnice koje je radio, ali sitnice koje su meni značile sve.

„Ako hoćeš mogli bi se za vikend zaletjeti do Slavonije. Ako želiš.“ Pogledao me na trenutak. cesta ispred nas bila je potpuno prazna. Kako smo se odmicali od Zagreba posvuda oko nas bilo je sve više snijega.

„Iskreno ne znam jesam se spreman vratiti. Ne znam jesam se spreman suočiti sa svojim demonima.“

„Morat ćeš. Prije ili kasnije. Možeš pobjeći i na kraj svijeta, ali od sebe pobjeći ne možeš.“ Mirno je dodao. „A u ostalom ja ću biti uz tebe.“

„Jebote raspekmezit ćeš me. Znaš da sam plačipička.“

„Pa što sam krivo rekao?“ Pitao me pomalo zbunjeno.

„Ti meni govoriš samo prave stvari.“ Rekao sam mu ozareno.

„A da?“ Pravio se blesav.

„Da. I to baš volim. A još više volim kad mi radiš prave stvari.“ Bocnuo sam ga u rebra. Na radiju je zasvirao Nights in white satin. „Volim ovu stvar!“ Zašutio sam i pojačao zvuk. Nekako je baš bila prigodna. Sve je oko nas postajalo sve bjelje i bjelje zbog snijega koji se sve više pojačavao.

„Vedrane!“ Gotovo sam vrisnuo.

„Što je?“ Pitao me preplašeno.

„Pa nisam tvojima ništa kupio! Kako ću doći ljudima u goste a da ništa ne donesem?!“ Bio sam na rubu histerije.

„Ma daj. Pa nema potrebe.“ Pokušao me smiriti.

„Kako nema? Ima da staneš kod prve trgovine da im nešto kupim.“ Vozili smo se još neko vrijeme, a onda sam ugledao trgovinu ispred nas.

„Stani! Stani!“ Vikao sam. „Nemoj da moram iskočit iz auta!“ Pogledao me neodređenim pogledom, odmahnuo glavom i zaustavio auto. Uzeo sam kavu i bombonjeru za mamu i bocu nekog žestokog pića za tatu.

„Pa brz si.“ Rekao je dok sam zatvarao vrata i pokazao mu što sam kupio. „Al kažem ti da stvarno nisi trebao. Moji će ti reći isto.“

„Nema veze. Zna se red. Nije me mama učila da budem seljačina.“ Obrecnuo sam se na svoju izjavu. U kratkom sam se vremenu dva puta sjetio mame. Vedran je dobro čitao moje tišine i brzo je promijenio priču.

„I tebi sam nešto kupio.“ Dodao sam.

„Pa ti nisi normalan.“ Trenutak je šutio, a potom dodao: „ A što si mi kupio?“ Znatiželjno me pogledao.

„A vidi ga… Prvo nisam normalan, a sad ga baš zanima!“ Bockao sam ga.

„Ajde dobro. A jesi sebi nešto kupio?“

„Pa naravno da jesam! Kupio sam si kinder jaje!“ Rekao sam dok sam izvlačio kinder jaje iz džepa.

„Ti si jedno veliko dijete!“

„Jesam. I ne stidim se toga.“ Ponosno sam izjavio. „Znaš da mi je oduvijek bila želja kad sam bio manji da mi netko pokloni cijelu kutiju kinder jaja. Znaš ono što po trgovinama stoji.“

„Stvarno?“ Pitao me s čuđenjem.

„Najstvarnije.“ Nasmijao sam se. „Ali nikad to nisam dobio.“

„Dobro, a što si meni kupio? Sad me baš zanima.“

„E tebi sam kupio lizalo da imaš što lizati, jer brate što si lizao, lizao si.“ Jedva sam uspio dovršiti rečenicu od napada smijeha.

„Nemoguć si! Nemoguć!“ Sad se i Vedran smijao.

Uz zavojitu je cestu krivudala rijeka. Velika debla vrba kao da su se još više crnila uz sav taj snijeg. Na trenutke mi se činilo kao da gledam ogromnu crno-bijelu fotografiju. Ubrzo smo sišli sa glavne ceste i nastavili se voziti kroz šumu. Ni 10 minuta kasnije stigli smo na odredište. Lijepa mala vikendica okružena stablima. Negdje izvan mog vidokruga čuo sam šum potoka. Sve je oko mene bilo prekriveno snijegom. Prava zimska idila. S vremena na vrijeme zapuhao bi vjetar i zavukao mi se pod jaknu. Dim koji se kovitlao iz dimnajka prema nebu značio je samo jedno – unutra je bilo toplo. Povadili smo iz auta sve što smo ponijeli i požurili se unutra. Čim smo ušli zapljusnula nas je ugodna toplina i miris kuhanja. Vedran se pozdravio s roditeljima, a ja sam stajao iza njega. Pružio sami ruku tati Tomislavu, ali me mama Đurđa toliko čvrsto zagrlila da sam mislio da istisnuti sav zrak iz mene.

„Mama ugušit ćeš mi prijatelja.“ Rekao je Vedran s dozom oklijevanja.

„Pa ne mogu si pomoći kad mi je drago što ga vidim živog i zdravog.“ Oči su joj se na trenutak zacaklile od suza. „Kako si Ivane? Pazi li ovaj moj na tebe?“

„Kako je moglo biti, dobro sam. Imam problem sa zatvorenim prostorom, ali dobro je. A na Vedrana se ne mogu požaliti. Stvarno, boljeg prijatelja nisam mogao tražiti.“ Toliko mi je čudno bilo zvati ga prijateljem sad kad smo otišli toliko daleko. Ali za neke je stvari ipak bilo bolje da ostanu skrivene.

„Sjednite i raskomotite se. Ručak samo što nije.“ Bilo je zadnje što je rekla prije nego što je nestala iza vrata kuhinje. Sjeo sam u fotelju ispred kamina iz kojeg se čulo pucketanje vatre. Vedranov nam je tata natočio nekakav domaći liker koji je sam radio. I dok su njih dvojica pričali o svemu i svačemu, meni su misli odlutale daleko. Toplina me potpuno omamila.

„Evo ga, opet će zaspati!“ Vedran se smijao.

„Ne mogu si pomoći. Ugodno mi je i toplo. I baš me zove da malo odmorim oči.“ Nasmijao sam se, a onda nas je Vedranova mama zvala za stol. Žena je doslovno spremila gozbu. Krenuli smo s juhom, pa kuhana teletina s pireom od krumpira i sosom od rajčice, pa pečeni krumpir i pohane teleće šnicle. A za kraj cheesecake. Toliko sam se najeo da više nisam mogao disati. Htio sam pomoći s raspremanjem stola, ali to nije dolazilo u obzir. Dobio sam strogo naređenje da sjednem i da uživam. I to sam i napravio. Sjeo sam uz prozor i gledao kako pada sve gušći snijeg. Misli su mi ponovno pobjegle na kuću i na moje doma. Ha! Još uvijek sam zvao domom iako je to mjesto za mene davno prestalo biti dom. Vedran je sjeo uz mene.

„Jesi dobro?“

„Ma jesam.“ Kratko sam odgovorio.

„Gdje su ti misli?“ Pitao me kao da je znao o čemu razmišljam.

„Znaš gdje su.“ Tiho sam odgovorio. „Ne mogu si pomoći. Svaki put mi je tako kad dođemo kod tvojih me isti osjećaji obuzmu. Ne mogu ti reći koliko mi je lijepo vidjeti da si u dobrim odnosima sa svojim, ali s druge strane ne mogu se ne zapitati da li je u meni problem?“ jedva sam dovršio rečenicu. Nešto me gadno stisnulo u grlu.

„Rekao sam ti već da ne želim čuti da o sebi tako pričaš, jer znam što ćeš sljedeće reći.“

„Moram van na zrak!“ Ustao sam, navukao jaknu i izašao van. Hladan me zimski vjetar štipao za obraze. Pahulje se mi se zabijale u lice, ali morao sam izaći. Nisam želio raditi scene pred njegovim roditeljima. Brzim sam se koracima odmicao što dalje od vikendice da me ne vide i ne čuju. Iako sam ih pokušao zadržati, jedan se jecaj probio van. Suze su mi kliznule niz lice. Začuo sam otvaranje i zatvaranje vrata iza sebe, ali sam nastavio hodati.

„Ivane!“ Vikao je Vedran za mnom, ali nisam se želio okrenuti. Ovo je bilo zadnje što sam sada želio, ali ipak se dogodilo. Tuga je nekako našla put na površinu i sad se nisam mogao otresti tog odvratnog osjećaja. Vedran mi se brzim koracima približavao a, a onda me uhvatio za ruku i zaustavio. Pogledao sam ga suznih očiju. Primaknuo mi se i zagrlio me. Pokušao sam mu se istrgnuti iz zagrljaja, ali nije me pustio.

„Pusti me! Tvoji će nas vidjeti!“

„Pa neka vide!“ Gotovo je vikao. „Zašto ti je to toliki problem?“

„Ne želim tebi stvarati neprilike.“ Branio sam se.

„Ne prebacuj krivnju na mene. Ti. Ti si problem. Ne ja.“ Zastao je kad je shvatio što mi je rekao.

„Znam…“ Tiho sam odgovorio. Nisam se mogao natjerati da ga pogledam u oči. Spustio sam glavu i gledao u cipele na koje su se lijepile pahuljice snijega.

„Nisam tako mislio.“ Dodao je mekšim glasom. „Znaš da nisam tako mislio. Molim te vrati se unutra.“

Bilo mi je hladno i želio sam se vratiti, ali u isto vrijeme nisam znao što ću ako njegovi pitaju što se dogodilo. Mrzio sam se zbog načina na koji sam reagirao.

„Gledaj… Moji te vole. Koliko mogu vidjeti i ti njih. I ja te volim budalo jedna!“ Ponovno me zagrlio. „Prije ili kasnije ću im morati reći da smo zajedno. Oni već znaju da te volim, samo ne znaju koliko. Ne moramo im sad reći. Mogu ja s njima nasamo ako je tebi preteško. Nemoj misliti da te silim na bilo što. I shvaćam da ti je teško, ali teško ti je jer sve držiš u sebi.“

„Ne razumiješ ti…“ Pokušao sam se opravdati.

„Ne. Ti ne razumiješ. Nitko neće misliti ništa loše o tebi. Vjeruj mi. Poznajem svoje.“ Šmrckao sam i dlanovima obrisao suze. „Idemo unutra na toplo.“

„Što je bilo? Jel sve u redu?“ Pitala je Đurđa čim smo ušli. Vedran je stavio prst preko usta kao znak da me ništa ne pita. Još je nešto htjela pitati, ali je odustala. Tomislav je stajao kraj nje i nijemo su nas promatrali.

„Žao mi je.“ Jedva sam čujno rekao. „Malo su me emocije svladale. Ne znam da li znate, ali ja sa svojima nisam u najboljim odnosima, a vi ste jedna tako divna obitelj i vidim da se volite i poštujete…“ Glas mi je jednostavno zamro. „Teško mi dođe. I onda se osjećam loše zbog toga, a ne želim to jer ste mi stvarno dragi.“ Sjeo sam za stol.

„Vedran nam je nešto samo kratko prokomentirao za tvoje.“ Đurđa je rekla i sjela nasuprot mene. Tomislav je sjeo kraj nje.

„Mene su moji izbacili iz kuće prije dosta vremena…“ Zastao sam. Vedran je sjeo uz mene. „Jer nisam bio sin kakvog su željeli.“ Imao sam osjećaj da su napokon počeli shvaćati. Tišina je bila duga i neugodna. Pokušavao sam naći prave riječi, ali niti jedna nije željela prijeći preko usana.

„Ne moraš o tome pričati ako ti je teško.“ Ubacila se Vedranova mama i tužno me pogledala. „Ja tvoje roditelje ne poznajem, ali poznajem tebe i ne znam što si ti morao toliko strašno napraviti da te izbace na ulicu.“

„Nije toliko što sam napravio. Sporno je ono što ja jesam.“ Ponovno sam ostao bez glasa. Vedran me uhvatio za ruku. Svoje je prste isprepleo s mojima Imao sam osjećaj da mi je sva krv udarila u glavu. Ponovno je nastala tišina.

„Ja njega volim.“ Rekao je Vedran. Srce mi je udaralo u ludom ritmu. „Blentav je i nije svjestan koliko vrijedi, ali ja boljeg čovjeka nisam upoznao.“ Grlo mi se steglo, a usta potpuno osušila.

„Djeco mi to znamo već neko vrijeme. S mjeseca se vidi. Neke su stvari jasne i bez ijedne izgovorene riječi.“ Dodala je mama. „A ti, nemoj se sramiti sebe. Treba se sramiti onaj tko te ne želi prihvatiti takvog kakav jesi.“ Osjećao sam se kao da proživljavam vantjelesno iskustvo. Ovo što se događalo bilo je nestvarno. Nebo je vani dobilo tamnu nijansu sive. Iako je vani sve bilo prekriveno snijegom mrak je počeo padati. Sjedili smo još neko vrijeme i razgovarali. Nakon što smo popili kavu, spremili smo se i zaputili natrag. Iako je Vedranov tata čitavo vrijeme bio poprilično tih na rastanku me zagrlio onako kako otac grli sina. Bez riječi mi je dao do znanja da je sve u redu. Mahnuli su nam dok smo okretali auto, a onda su nam nestali iz vidokruga. Još su se neko vrijeme iza nas nazirala svjetla koja su se probijala između drveća prekrivenog snijegom, ali kad sam odmakli dovoljno daleko ostali smo sami usred šume prekrivene snijegom. Vani je vjetar nosio pahuljice na sve strane, a ovdje, u autu, bilo je ugodno i toplo. Grijana su sjedala odradila svoje, a kapci su mi postali toliko teški da sam jedva držao oči otvorene. Borio sam se protiv sebe i pokušavao ostati budan, ali bila je to borba koju sam nedvojbeno gubio.

„Spavaj ti ako ti se spava. Vidim da se boriš sam sa sobom.“ Dobacio mi je Vedran.

„Ne želim da ostaneš sam.“ Promrmljao sam.

„Neću biti sam. Ti si tu blento.“

„Znaš što sam mislio…“ Zijevnuo sam. Oči su mi se same sklapale.

„Spavaj mali.“ Rekao je dok me nježno pomilovao po koljenu. Još sam neko vrijeme pokušavao ostati budan, ali san me ubrzo svladao. „Ustaj mali. Stigli smo.“ Probudio me Vedranov glas.

„Jesam ja to stvarno prespavao cijeli put natrag?“

„Čini mi se da jesi. Samo me zanima što ćeš raditi cijelu noć?“ Upitno me pogledao.

„Ne brini se ti za mene. Naći ću ja već sebi neku zanimaciju.“ Vedran je hodao ispred mene, a ja sam ga pratio u stopu zijevajući čitavo vrijeme. Svježi mi je snijeg škripao pod nogama. Stao sam na trenutak, sagnuo se i napravio grudu. Već je u sljedećem trenutka ta ista gruda snijega pogodila Vedrana u glavu. Okrenuo se i u nevjerici me pogledao.

„Ja ne vjerujem da si ti ovo napravio.“ Rekao je iznenađeno vadeći komade snijega koji su mu skliznuli pod jaknu. A onda se sagnuo, zgrnuo malo snijega, napravio grudu i bacio ju prema meni. Prvu sam izbjegao, ali druga me pogodila posred čela. Smijao sam se kao malo dijete. Nekoliko su minuta grude letjele na sve strane, a onda smo ušli u zgradu. Lift se polako penjao do našeg kata. Stao sam uz njega i naslonio glavu na njegovo rame.

„Hvala ti.“ Tiho sam mu rekao.

„Za što?“ pogledao me zbunjeno.

„Za danas. Za sve… Znam da je sa mnom teško.“ Pokajnički sam izjavio.

„Budalo.“ Stisnuo me uz sebe. „Opet pričaš gluposti.“

Dan se polagano primicao svom kraju. Ogrnuo sam se dekom i izašao na balkon zapaliti cigaru. Hladan je vjetar odnosio dim cigarete u noć. Vedran se pojavio samo na trenutak na vratima.

„Idem u kupaonu. A ti nemoj dugo sjediti tu vani.“ Rekao je brižno i zatvorio vrata. Ispušio sam još jednu, a onda ušao unutra. Ostavio sam deku na kauču i zaputio se prema kupaoni. Vedran je sjedio u kadi i prao se. Stao sam uz umivaonik i krenuo četkati zube. Pogled mi je bježao na njegovo tijelo. Jednostavno nisam mogao da ne gledam. Uhvatio je moj pogled, uzeo sapun i polagano ga krenuo trljati po koži mumljajući od zadovoljstva.

„Samo ti izazivaj Vedrane! Vrag će ti bit kriv kad ti ja skočim u kadu!“ Jedva sam se suzdržavao od smijeha.

„Ajde.“ Rekao je zavodnički. „Ima mjesta za obojicu. Kada je dovoljno velika.“

Nije me trebao dugo nagovarati. Na brzinu sam poskidao odjeću sa sebe i ušao u kadu. Smjestio sam se ispred Vedrana.

„E sad ćeš mi bar oprati leđa.“ Pobjednički sam mu rekao. Rukama je podizao vodu iz kade da bi mi smočio leđa, a onda uzeo sapun i laganim kružnim pokretima prelazio sapunom po mojim leđima. Isprao je sapunicu s mene, a ja sam mu se primaknuo i naslonio se na njega. Ležao sam tako bez riječi i uživao. Njegove su ruke klizile po mom tijelu. Nježno je, vrhovima prstiju, prelazio po mom vratu. Znao je što volim i upravo mi je to i radio. jednom mi je rukom golicao vrat, a drugom se nastavio spuštati prema dolje, do stomaka. Dlanom je prelazio od prsa do pupka vrhovima prstiju dotičući stidne dlake. Mumljao sam od zadovoljstva. Namjerno je zaobilazio bradavice i međunožje samo da me duže drži na granici ludila. Sad već debelo napaljen rukom sam krenuo prema kurcu koji se počeo buditi i provirivati iz vode. Vidio je što kanim i brzo mi je maknuo ruku.

„A jel?“ Pitao sam iznenađeno.

„Mmmhmmmm.“ Promumljao je i nastavio.

Povukao me bliže sebi tako da sam i ja sad bio u polusjedećem položaju. Rukama sam ga stiskao za butine. Dok se vraćao prema vratu palcem mi je lagano prešao preko bradavice. Stresao sam se od užitka.

„Vidi malog što je naelektriziran!“ Zadovoljno je uzviknuo i nastavio.

Sad se s obje ruke igrao mojim bradavicama. Prelazio je preko njih cijelim dlanom, a onda bi vrhovima prstiju radio kružno pokrete po njima. Napaljivao me svaki njegov dodir. Kurac mi je sad bio potpuno dignut, a osjetio sam na leđima da se i njemu diže. Nastavio se igrati mojim bradavicama, a onda mi se primaknuo i lagano me liznuo po uhu. Cijelo mi se tijelo treslo i drhtalo od užitka. Dahtao sam kao napaljena zvijer. Još koji takav potez i znao sam da ću svršiti kao nikad do sad. Čuo sam ga kako zadovoljno mumlja iza mene. Njegov sad već tvrdi kurac napinjao se uz moja leđa. Poljubio me u rame, a onda je njegova ruka bez upozorenja ušla pod vodu. Uhvatio me za kurac i lagano ga krenuo drkati, a palcem druge ruke prelazio mi je po usnama. Osjećao sam se kao da me grom udario. Tresao sam se u tom ludom zanosu dok je on sve brže i brže drkao moj kurac. Kad sam se počeo izvijati od užitka ubrzao je ritam, a onda sam u ekstazi, uz vrisak zadovoljstva, počeo svršavati. Svršavao sam kao da nikada do sada nisam svršio. Špricao sam si i po stomaku i po licu. Kad mi se tijelo prestalo trzati, onako zadihan okrenuo sam se koliko sam mogao i poljubio ga. Prstima je skupljao spermu s mog lica i lizao je. Nastavio je prstima skupljati spremu s mog stomaka, ali zaustavio sam mu ruku dok ju je prinosio svojim ustima. Oblizao sam mu svaki prst. Ustao sam i izašao iz kade. Vedran me slijedio. Uzeo sam ručnik i krenuo se brisati, a onda sam ga osjetio. Priljubio se uz mene.

„Želim te. Luđački. Sad i odmah.“ Šapnuo mi je na uho, istrgnuo mi ručnik iz ruku i bacio ga na pod. Mokrog me izgurao iz kupaone i gurnuo na krevet.

„Ohoooo! Vidi moje zvijeri!“ Dobacio sam mu.

„Sad ćeš ti vidjeti što je zvijer!“ Zarežao je s nekim čudnim sjajem u očima.

„Tvoj sam! Radi sa mnom što želiš.“

„Pazi što si rekao.“ Dodao je, a onda navalio na mene.

Legao je preko mene, držeći mi ruke iznad glave. Ljubio me divlje i strasno. Grickao mi je ušnu resicu neprestano se trljajući o mene. Brzo je prešao na vrat i nastavio se spuštati prema pupku. Pustio mi je ruke i nastavio me ljubiti. Zastao je na bradavicama i krenuo ih lizati. Ponovno mi se ukrutio. Naglo me povukao prema sebi, podigao mi noge na ramena i uletio u mene takvom silinom da sam zaječao od slatke boli. Nabijao se u mene kao nikad do sad. Kao da se u njemu probudila uspavana zvijer. Zvuk udaraca njegovih jaja o moje dupe dovodio me do ludila. Što je više ubrzavao tempom, ja sam više stenjao što je njega više napaljivalo. U jednom mi je trenutku gurnuo prste u usta i nastavio me jebati. Ubrzo je počeo i on stenjati i znao sam da je blizu svršavanja. Nabio se u mene još nekoliko puta, a onda naglo izvadio kurac iz mog dupeta, opkoračio me i zabio mi ga u usta. Uhvatio me za kosu i nastavio nabijati na kurac. Ovakvog ga još nisam vidio, ali svidjelo mi se. Dok sam se borio za zrak, nabio mi ga je posljednji put i krenuo svršavati. Mlazovi njegove sperme slijevali su mi se niz grlo. Kad je svršio izvukao je kurac iz mojih usta i strovalio se na krevet pokraj mene. Ležali smo jedan pokraj drugoga zadihani.

„A jesi me izbušio!“ rekao sam mu kroz smijeh. „Luđak jedan!“

„Jesi tražio zvijer? E pa mili, zvijer si i dobio.“ Nalaktio se i zagledao u mene. Okrenuo sam se prema njemu i poljubio ga.

„Može zvijer češće doći. Neću se ja buniti!“

„Ma vidi ti napaljenka!“ Odgovorio mi je kroz smijeh. „A sad ustaj. Moramo maknuti ovu mokru posteljinu s kreveta.“

„Znaš da sam na trenutak pomislio da ćeš me izjebati tamo u kupaoni na veš mašini.“

„Eto mi ideje za sljedeći put!“ Rekao je smijući se, a onda ustao i povukao posteljinu s kreveta. Maknuli smo mokru posteljinu i stavili novu, a onda se zavukli pod pokrivače. Stisnuo sam se uz njega. Mazili smo se još neko vrijeme, a onda sam mu zaspao u zagrljaju.