Priča o nama 8. dio

Studeni je donio prve mrazove i hladne jesenske kiše. Još uvijek sam bezuspješno tražio neki normalno plaćen posao. Nakon još jednog propalog razgovora za posao sjeo sam na balkon i gledao kako hladan vjetar nosi otpalo, osušeno lišće po parkingu ispred zgrade. Sa svakim sam se neuspjelim razgovorom za posao osjećao sve lošije i lošije. Osjećao sam se loše do te mjere da sam počeo sumnjati da sa mnom nešto nije u redu. Možda je u meni bio problem. Možda sam ja nešto radio krivo. Vedranu više nisam ni pričao o poslu i svim tim neuspjelim razgovorima za posao, jer mi se nije dalo slušati da nisam ja u pitanju već da je kriza i da je posla dosta manje nego prije. Znao sam da je sve što mi govori s dobrim namjerama, ali bio sam umoran od svega.

Zapalio sam cigaru. Misli su mi kao i dim iz cigarete odlazile u daljinu. Čuo sam zveckanje ključeva i zatvaranje vrata i znao sam da se Vedran vratio s posla. Ubrzo je provirio na balkon.

„I? Kako je prošlo?“ Pitao je radoznalo.

„Predivno.“ Ironično sam mu odgovorio. „I nemoj.“ Dodao sam ogorčeno.

„Što?“ Zbunjeno me pitao.

„Nemoj me ni pokušati oraspoložiti. Nemam živaca za to.“ Pogledao me razočarano i vratio se u stan. Kako sam se mrzio u situacijama kao što je ova. Želio mi je samo najbolje, a ja sam ga tjerao od sebe. ali trebao je već naučiti da me ne dira kad sam ovoliko zlovoljan. A to mi se jasno moglo vidjeti na licu.

„O hvala ti na pitanju. Da, umorio sam se danas. Baš je neki sjeban dan i učenici su mi bili grozni na nastavi. Sto puta sam morao jedno te isto ponavljati jer me nitko nije slušao.“ Čuo sam ga kako komentira iz dnevnog boravka.

„Ja ne znam jel to neka tvoja šala, ali stvarno mi ideš na živce! A tek si došao!“ Razdraženo sam mu se obratio.

„Znaš što? Jebi se! I ti i tvoja zlovolja. Stvarno mi je dosta i tebe i tog tvog ponašanja! Ponašaš se kao razmaženo derište!“ Vratio mi je istom mjerom.

Ostao sam na balkonu i pušio jednu za drugom. Znao sam da sam mu se trebao ispričati, ali moj vražji ponos mi to nije dopuštao. Zazvonio mi je mobitel. Ana me zvala, ali nisam imao volje javiti se. Prekinuo sam poziv. Ubrzo je nazvala opet. Kad je u kratkom vremenu zvala i treći put odlučio sam se javiti.

„Jeste u stanu?“ Zvučala je ozbiljno.

„Jesmo, ali nije baš najbolje vrijeme za druženje.“ Kratko sam odgovorio prilično hladnim tonom. Šutjela je neko vrijeme. Činilo mi se kao da bi nešto htjela reći, ali da ne može naći prave riječi.

„Gle stvarno je bitno. Moramo se vidjeti. Dolazim uskoro.“ Prekinula je poziv. Stvarno mi se nije dalo još i s njom natezati danas. Prošle je možda petnaestak minuta i pozvonila je. Vedran ju je pustio unutra. Čuo sam da nešto tiho razgovaraju, ali budući da sam još uvijek bio na balkonu i sad se već debelo smrzavao, nisam razumio ni riječ.

„Ivane? Možeš li doći unutra?“ Pozvao me Vedran ozbiljnim tonom. Nisam tom njegovom tonu pridavao nikakav veliki značaj jer smo se pokačili pola sata ranije. Ušao sam unutra, a njih su dvoje stajali kao skamenjeni. Anine su oči bile crvene od plača. Ništa mi nije bilo jasno.

„Što se događa?“ zbunjeno sam ih pitao.

„Ajde sjedni.“ Vedran mi se pokušao što mirnije obratiti. Ana je sklanjala pogled u stranu.

„Što se događa? Što je vama dvojima?“ Milijun mi je pitanja prolazilo kroz glavu. Gledao sam ih kako stoje ispred mene gotovo prestravljeni i ništa mi nije bilo jasno.

„Molim te sjedni.“ Ponovio je Vedran.

„Neću!“ Neka mi se jeza uvukla u kosti. „Što se događa? Odmah da ste mi rekli!“

Ana je napravila nekoliko koraka prema meni, a onda jedva izvukla omotnicu iz torbe i pružila mi ju drhtavom rukom.

„Žao mi je…“ Jedva je rekla gušeći se u suzama. „Jako mi je žao.“

Uzeo sam omotnicu. U toj jednoj velikoj bile su tri manje. Otvorio sam prvu. Rukopis mi je bio poznat ali nisam znao od kud. A onda sam se sjetio. Bio je to rukopis moje majke. Ruke su mi se tresle i jedva sam držao papir u rukama da mi ne ispadne. Suze su same navalile na oči i jedva sam uspio razaznati napisano:

„Sine moj,

nadam se da ću te barem još jednom vidjeti dok sam još živa. Vjeruj mi žao mi je svih ovih godina koje smo proveli razdvojeni. I tvom je ocu bilo teško, ali nije to mogao priznati ni sebi, a kamoli nekome drugom. Ne znam da li znaš, ali umro je pretprošle zime od srčanog udara. Mogu doktori pričati što žele, ali ja znam da mu je srce puklo od tuge zbog svega što se dogodilo one večeri kad si nam sve rekao. Znaš i sam da je bio i tvrdoglav i ponosan da prizna da je napravio krivu stvar. Nadala sam se da ćeš doći. Svaki put kad bi auto prošao sokakom srce bi mi zatitralo jer sam mislila da si ti…“

Ni sam ne znam kako sam uspio doći do kauča. Osjećao sam se kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Sjedio sam bez riječi neko vrijeme skupljajući hrabrost da nastavim čitati. Iznenada me zapljusnuo ogroman osjećaj krivnje. Bilo mi je preteško ali nastavio sam čitati.

„Puno se toga dogodilo, ali nadam se da ću ti sve reći uživo kad mi se vratiš. Žao mi je što se nisam zauzela za tebe one večeri. To mi je najveća greška u životu i nešto zbog čega ću žaliti do smrti. Oprosti mi. Oprosti nam. Molim te. Stigla me starost i bolest i nadam se da će te ovo pismo naći dok sam još živa. U koje god vrijeme da se vratiš moja će ti vrata uvijek biti otvorena.

Voli te mama.“

Imao sam osjećaj kao da me stotinu gromova udarilo odjednom. Pogledao sam Anu i Vedrana koji su još uvijek stajali na vratima dnevnog boravka. Znao sam što moram napraviti. Odlučio sam se vratiti u Slavoniju odmah sutra prvim busom.

„Mama mi je pisala!“ Veselo sam im rekao. „Moram se vratiti kući. Bolesna je i moram se vratiti. Ne smijem si dopustiti…“ Riječi su mi zapele u grlu. Nisam se mogao natjerati da izgovorim ostatak rečenice.

„Zašto ti plačeš?“ Zbunjeno sam pogledao Anu.

„Ivane…“ Glas joj je zamro. Pokazala mi je rukom na omotnice u ruci.

Izvukao sam sljedeću. Ova je bila neka službena. Nešto sa suda. Odložio sam ju za kasnije. Otvorio sam treću. Ova je isto bila pisana rukom, ali rukopis je bio drugačiji. Ova je bila od susjede koja je živjela kuću do naše.

„Ivane,

dugo nam je trebalo da te nađemo i uspjeli smo, ali nažalost prekasno. Nema jednostavnog načina da ti ovo saopćim. Mama ti je umrla prošlu noć. Molim te javi nam se kad se vratiš kući. Šaljem ti ovo od ostavinske sa suda.

Primi moje saučešće.

Susjeda Marija“

Ustao sam, a sve oko mene se zaljuljalo. Čuo sam svoje srce kako nabija divlji ritam. Iako ništa nisam pojeo satima osjetio sam da ću povratiti. Naglo sam ustao s kauča i odjednom mi se zamračilo pred očima. Zadnje čega se sjećam je osjećaj padanja i tup udarac mog tijela o pod.

Otvorio sam oči a Vedran je klečao pored mene. Ana mi je pritrčala i donijela vode. Oboje su izgledali izbezumljeno i blijedo.

„Jesi dobro?“ Pitao me Vedran nakon što sam otpio gutljaj vode.

„Jesam. To se netko šali. Moja mama ne može biti mrtva. Ja je nisam vidio. Ne može ona biti mrtva. Oni se samo šale….“ Uvjeravao sam sam sebe u nešto za što znam da nije istina. Ana me pogledala i ponovno se rasplakala. Uz Vedranovu sam se pomoć nekako uspio osoviti na noge, a onda me zagrlio toliko čvrsto da sam imao osjećaj da ću se ugušiti.

„Žao mi je.“ Šapnuo mi je na uho. I dalje me čvrsto držao u zagrljaju.

„Ona… Moja mama. Ona je živa. Ovo je šala.“ Nisam mogao prihvatiti da je više nema. Čuo sam sam sebe kako izgovaram riječi u koje ni sam nisam vjerovao.

„Mali… Nema je više…“ Rekao mi je Vedran a zatim se potpuno slomio. Osjećao sam se kao da sav život otječe iz mene. Koljena su mi popustila i ponovno mi se pred očima zacrnilo. Da me Vedran nije toliko čvrsto držao ponovno bih pao na pod. Posjeli su me na kauč. A onda mi je došlo do glave što se dogodilo.

„Mama…“ Jedva sam čujno izgovorio, a onda su suze navalile na oči. Vedran je sjeo kraj mene i pokušavao me utješiti, ali osjećaji su u meni bili toliko jaki da nije bilo tih riječi koje bi me mogle utješiti. Probudila se krivnja što se nisam bar pokušao javiti. Pa makar i pismom. A sad je bilo kasno. Ostao sam potpuno sam.

Činilo mi se kao da su prošli sati. Ali bio sam u takvom stanju da je moglo proći tek nekoliko minuta.

„Gdje je Ana?“ Pogledom sam ju tražio po stanu.

„Otišla je.“ Tiho je rekao Vedran. „Ne sjećaš se?“

Pogledao sam ga zbunjeno i odmahnuo glavom.

„A kako ću se ja vratiti? Kako ću ja doći kući, a tamo nema nikog?“ Oči su mi se ponovno napunile suzama.

„Ja ću ići s tobom. Nećeš biti sam. Nikad dok mene imaš.“ Odgovorio je i tužno me pogledao. Ustao je s kauča, uzeo mobitel i nazvao nekog. Koliko sam shvatio zvao je ravnatelja i tražio nekoliko slobodnih dana zbog situacije u obitelji.

„Ako hoćeš možemo odmah krenuti. Do navečer smo tamo.“ Znao sam što mi govori, ali trebalo mi je neko vrijeme da mu odgovorim. Ni sam nisam znao što želim. Uzeo je putnu torbu i natrpao ono najosnovnije. Za malo manje od sat vremena već smo bili na putu prema Slavoniji. Krajolik oko nas bio je sve mračniji i mračniji i uskoro se nije vidjelo ništa osim onoga što su svjetla osvjetljivala. Što smo bili bliže u meni je nemir bio veći. Sjećanja su isplivala na površinu i suze su ponovno same krenule.

„Hoćeš da stanem na sljedećoj benzinskoj da popijemo kavu i udahnemo malo zraka?“ Vedran mi je prekinuo misli.

„Možeš.“ Tiho sam mu odgovorio.

„Znam da ti je to sad zadnje na što misliš, ali moraš nešto pojesti.“ Dodao je.

„Dobro.“

Stao je na prvoj benzinskoj stanici. Popili smo kavu i pojeli sendviče i nastavili dalje. Ubrzo smo sišli s autoceste i nastavili kroz sela. Zamolio sam ga da prvo prođemo kroz Požegu, preko trga, a tek onda da me odveze kući. Gledao sam grad koji je još uvijek bio isti, a onda opet toliko nov i stran. Što smo bili bliže mom selu srce je jače udaralo.

„Sad tu skreni desno i vozi do zadnje kuće s desne strane.“ Jedva sam mu uspio izgovoriti. Sokak je izgledao uspavano. Zaustavio je auto na prilazu i izašao van. Ja sam još uvijek ostao sjediti u autu jer mi je trebala nadljudska snaga samo da izađem.

Napokon smo stigli. Vidio sam po Ivanovim reakcijama da mu je sve ovo preteško. Još je neko vrijeme sjedio u autu. I kuća i dvorište bili su u potpunom mraku. Hladan mi se vjetar zavlačio pod jaknu. Obišao sam auto, otvorio vrata i čučnuo pokraj Ivana.

„Jesi dobro?“ Pitao sam ga i odmah požalio to svoje glupo pitanje. Naravno da nije bio dobro. Povratak kući bio bi dovoljno težak i da ga netko čeka. Žalosno je uzdahnuo i izašao iz auta. Taj njegov uzdah zabio mi se u srce kao komad stakla. Vjetar kao da se igrao njegovim dugim crnim kaputom jer ga je prebacivao malo na jednu stranu, a onda na drugu. Ivan je prišao vratim koja su bila zaključana. Rukom je opipao stup koji se nalazio uz vrata i nastavio pipkati kao da nešto traži.

„Nema ključa.“ Kratko je rekao. „Obično je stajao ovdje.“ Stajao je još neko vrijeme zamišljen a onda krenuo prema susjednoj kući. Okrenuo se prema meni i pozvao me da ga slijedim. Prošli smo kroz mračno dvorište pazeći da ne zapnemo za nešto. Došao je do vrata i pokucao. Nitko nije odgovarao, pa je ovaj put pokucao glasnije. Upalilo se svjetlo i začuo zvuk otključavanja vrta. Na vratima se pojavila starija žena.

„Dobro veče teta Marija.“ Tiho ju je pozdravio. Žena ga je gledala u nevjerici. Na trenutak je pogledala u mene, a onda se ponovno zagledala u njega.

„Ivane… Jesi to stvarno ti?“ Jedva je uspjela izgovoriti a onda ga zagrlila i rasplakala se. Pozvala nas je u kuću na toplo. Iako smo i Ivan i ja rekli da nije potrebno ipak nam je spremila večeru. Pričali su do dugo u noć. Smijali su se i plakali sjećajući se prošlih vremena.

„Znam da će ti ovo biti teško za čuti, ali samo je tebe zvala tih zadnjih par dana prije nego što je umrla. Znam da ti je bilo teško i da to što se dogodilo nije bilo ni lijepo ni ugodno, ali trebao si se vratiti. Trebao si makar nazvati. Ona te nikad nije prestala čekati.“ Nastala je tišina. Jedna mu je suza kliznula niz lice. Na odlasku mu je dala ključeve. Pozdravili smo se s njom i krenuli. Stao je pred vrata s ključevima u rukama kao da ga iza tih vrata čeka sud. Otvorio ja kapiju da mogu parkirati auto u dvorište i odmah ju zatvorio nakon što sam prošao. Drhtavom je rukom otključao vrata od kuće i zastao na pragu.

„Vedrane, ja ovo ne mogu.“ Rekao mi je i pogledao me potpuno slomljeno. „Samo čekam kad će proviriti iz kuhinje. A nje nema. Nje više nema…“ Prišao sam mu i zagrlio ga. Njegova je bol bila je toliko jaka da sam imao osjećaj da je posvuda oko nas kao nevidljiva ruka koja mu iznova i iznova zabija nož u srce.

„Moraš se suočiti s time. A ovdje smo. Nema se smisla vraćati.“ Drhtao mi je u naručju. „Ja sam s tobom. Nikuda ne idem.“ Pokušavao sam ga utješiti.

Hodao je tiho po hladnoj kući kao da mu je majka još ovdje, a on se boji da će ju probuditi.

„Moram malo biti sam.“ Kratko mi je rekao. Prolazio je kroz sobe kao da prolazi kroz svoj davno zaboravljeni život. Za to sam vrijeme naložio peć. Vatra se brzo rasplamsala, a drva su pucketala iz peći. Osluhnuo sam ali ga nisam čuo. Krenuo sam niz hodnik i našao ga u spavaćoj sobi njegovih roditelja. Sjedio je na rubu kreveta i dlanom nježno prelazio preko jastuka.

„Godinama nisam bio ovdje, a još se sjećam njenog mirisa. Kao da nikada nisam ni otišao. Posvuda je oko mene. Kao da je još živa…“ Tužno je rekao. Sjeo sam pokraj njega. Srce me boljelo vidjeti ga ovakvog, a jedino što sam mogao je biti uz njega.

„Vidi, ja ne znam kako je ostati bez roditelja. I znam da što god da ti kažem da te neće previše utješiti, ali moraš znati jednu stvar. Ja sam tu. Prošli smo puno toga, pa ćemo proći i ovo. Zajedno.“ Uhvatio sam ga za ruku i čvrsto ju stisnuo.

„Hvala ti.“ Tiho je rekao. „Hvala ti na svemu.“

„Budalo tu sam za tebe i zbog tebe.“ Ponovno sam ga zagrlio. Znao sam da ga sad u ovom stanju i jedna jedina ružna ili nepromišljena riječ može gurnuti preko ruba.

„Ja ne znam kako bih ja ovo preživio da nemam tebe.“

„Znaš kako? Jednako kao i sa mnom. Ti si jak. Nosiš u sebi snagu kakvu do sad nisam vidio. I znam da ćeš reći da si emocionalan, ali to nije slabost Ivane. To je tvoja snaga. To je ono što tebe čini takvim kakav jesi. Volio bih da se možeš vidjeti mojim očima. Puno bi ti toga bilo jasnije.“

Ustao je s kreveta i izašao iz spavaće sobe. Uhvatio me za ruku i poveo dalje niz hodnik. Pred nama su bila vrata zadnje sobe. Jedine sobe u koju još nismo ušli. Njegove sobe. Ušao je u sobu s nekom neizvjesnošću.

„Pa sve je kao da nisam ni otišao. Sve moje stvari. Sve moje knjige… Sve je onako kako sam i ostavio.“ Iznenađeno je rekao. Prstima je prelazio preko korica knjiga. U tom trenutku kao da više nije bio odrasli muškarac već dječarac s glavom u oblacima. Uzeo je jastuke i pokrivače i odnio ih u dnevni boravak u kojem je temperatura sad već bila ugodna. Razvukli smo kauč i legli jedan pokraj drugoga. Vrtio se neko vrijeme po krevetu, a onda je napokon zaspao. Nagnuo sam se nad njega i nježno ga poljubio u čelo. Ubrzo je i mene svladao san.

Probudio sam se i u prvi mah nisam znao gdje se nalazim. Ali stvarnost me udarila tolikom brzinom da sam se odmah razbudio. Vedran je mirno spavao pokraj mene. Razmišljao sam o svemu što mi je sinoć rekao. Bože, koliko ja njega volim. Taj je čovjek točno znao što mi u kojem trenutku treba reći. Budući da više nisam mogao spavati skuhao sam kavu. Miris kave probudio je Vedrana.

„Dobro jutro.“ Rekao mi je promuklim glasom.

„Jutro.“ Odgovorio sam mu. „Može kava?“

„Naravno. To ne moraš ni pitati.“ Dodao sam mu kavu i sjeo pokraj njega.

„Vedrane, ja bih da se danas vratimo natrag. Ne mogu ovdje biti. Ne još. Preteško mi je. Ali prije nego odemo želim otići na groblje i zapaliti svijeću kod roditelja na grobu.“

„Kako god ti želiš.“ Kratko mi je odgovorio i srknuo kavu. Vratili smo sve stvari tamo gdje su i stajale. Pogasili sva svjetla, i spustili rolete na prozore. Zaključao sam kuću i otvorio Vedranu kapiju. Prije nego što sam zaključao i dvorišna vrata bacio sam jedan dugi pogled na dvorište. Ostavio sam ključeve kod susjede, pozdravio se s njom i napokon smo mogli krenuti. Putem do groblja skrenuli smo u trgovinu, kupili lampione i sad sam morao preživjeti još i odlazak na groblje. Vjetar je šibao niz gotovo smrznutu ravnicu i zavlačio mi se u kosti, ali ništa taj vjetar nije bio u usporedbi sa tugom koja se u mene zavukla. Sjećanja su me preplavila. Sve ono što je bilo loše više nije bilo važno, sad su mi u mislima bili samo sretni trenutci. Sitnice i svakodnevni događaji. Na prvu možda nevažni, ali u svojoj biti ono što život čini lijepim. Obiteljski objedi nedjeljom kad smo svi bili za istim stolom u isto vrijeme. Izleti u prirodu. Pjesme i smijeh. Oči moje majke i njen nježni dodir. Ljubav. Ljubav za koju sam bio uvjeren da je zauvijek izgubljena, ali je uvijek bila tu. I sad je tu. Samo u nekom drugom obliku. Zamolio sam Vedrana da me pričeka u autu dok se ja posljednji put pozdravim sa svojima. Zapalio sam svijeće, pomolio se i polako krenuo prema ulazu na kojem me čekao Vedran. Kad sam došao do njega samo sam ga zagrlio, a onda i poljubio. I nije mi bilo bitno hoće li me vidjeti netko tko me poznaje.

„Jesi ok?“ Pitao me.

„Sad jesam.“ Odgovorio sam. „Možemo ići doma.“

„Doma?“ Bio je pomalo zbunjen.

„Da, doma. U Zagreb. Ili na kraj svijeta. Bitno mi je samo da si i ti tamo.“

Ponovno mi je pokazao koliko je zapravo jak. Zamišljeno je sjedio cijelim putem. S vremena na vrijeme pogledao bi u mom pravcu, slabašno se osmjehnuo i onda se ponovno izgubio u svojim mislima. Za par sati bili smo ponovno u Zagrebu. Sljedećih mu je par dana bilo prilično teško, ali s vremenom, kao da je napravio mjesta za tu novu bol i nastavio živjeti s njom. Sve ga je ovo promijenilo. Postao je drugačiji. Isti, a opet je nešto bilo drugačije na njemu. Zajedno smo nekako uspjeli sve to proći i ostati u jednom komadu, ostati mi.

Vrijeme je odmicalo i došao je Božić. Na njegovo smo inzistiranje napravili Božićni ručak kod nas u stanu. Tražio je da pozovem svoje roditelje i sve naše prijatelje, jer kako je znao reći, oni su sad bili njegova obitelj. Iako je dogovor bio da ništa jedan drugome ne poklanjamo, nisam to mogao. Pristao je samo ako bude nešto malo i sitno u pitanju. Poslušao sam ga i kupio nešto sitno. Nakon ručka kad su svi ostali pokloni bili razmijenjeni dao sam mu svoj. Malenu kutijicu od koje je ostao bez teksta. Otvorio ju je i nijemo me pogledao.

„I?“ Pitao sam ga pokušavajući skriti nervozu. „Što kažeš mali?“

„Vedrane…“ Jedva je promucao.

„Da ili ne?“ Nasmiješio sam mu se. Pogledom je prešao preko lica svih u sobi vidno iznenađen.

„Jel ovo stvarno?“

„Najstvarnije mali.“ U sobi je nastao muk. Svi su čekali što će reći. „I? Ništa ne govoriš.“

„Da. Naravno da je odgovor da!“ Rekao je dok je stavljao prsten na prst.

*Ovo je kraj jedne priče, ali i početak neke nove